Istorija

Istorija Srpskog naroda

Napisao: Vladimir Ćorović
(1885-1941)

Despot Đurađ Branković

 

Despot Đurađ Branković je bio jedna od najtragičnijih ličnosti naše prošlosti. Kao da je neka kob ležala na njemu. Narodno predanje bacilo je na njegova oca i njegovu porodicu jednu od najtežih anatema, koju nije zaslužio. On sam, vrlo sposoban, ali bujan i osvetoljubiv i vaspitan u tradiciji vlasteoskog samoljublja, počeo je svoju historisku ulogu izvesnim samostalnim političkim potezima, koji su mu jedno vreme stavili na čelo ne samo žig odmetnika, nego skoro i izdajnika. Njegov ujak doprineo je nesumnjivo dosta padu njegova oca Vuka i prisvojio je jedan deo njegove baštine. To je Vuka, čim mu se dala prilika, oteralo u protivnički tabor. Paktirao je s Turcima onda, kad je Stevan s njima razišao; potpirivao je domaću raspru između Stevana i brata mu Vuka; združivao se s crnim Musom samo da se osveti Stevanu. Više od deset godina trajala je njihova borba i donela mnogo nesreće Srbiji. Kad se izmirio sa Stevanom Đurđe se trudio da bude od što veće koristi njemu i Srbiji. Sad, kad je stupio na presto, on je bio ne samo zreo, već čovek sa bogatim iskustvom. Bio je sublizu vršnjak Stevanom i prevalio je 1427. pedesetu. Jedna naslikana povelja u svetogorskom manastiru Esfigmenu pretstavlja ga 1429. god. kao čoveka sa još neprogrušanom bradom, lepa, i puna izraza. Francuski plemić Bertrandan de la Brokijer, koji je 1433. god. posetio despota, kaže za nj, da je bio "lep gospodin i krupan". Ali sve što je taj čovek preduzimao ispadalo je nesrećno. Čitav vek proveo je boreći se i zalažući na sve strane da očuva Srbiju, pa je dočekao da je vidi toliko puta pregaženu i opustošenu i na kraju života već u agoniji. Njegove kćeri morale su biti udavane iz čisto političkih računa, a dva mu sina bila su oslepljena i za ceo vek ubogaljena. Ako je ikad iko radio Sizifov posao, to je bez malo bio on. Njegov ogromni napor i cela njegova historiska misija sastojala se prosto u tom da podiže nasipe i brani zemlju od poplave, koja se nije dala obuzdati.

Na glas o despotovoj smrti požurio se kralj Sigismund, da izvrši obaveze ugovora o Tati. Od 17. septembra do 19. novembra bavio se u Beogradu, koji mu je bio svečano predat. Otada se, u istoriskim spomenicima, za Beograd sreta i novo mađarsko ime Nandor Alba i Nandor Fejervar. Đurađ je u isto vreme vratio i severnu Mačvu, ali je, svakako po kraljevom odobrenju, zadržao njen južni i zapadni deo sa Valjevom, Krupnjem i Zajačom. Međutim, zapovednik grada Golupca, vojvoda Jeremija, nije hteo izvršiti zapovest i predati grad Mađarima bez 12.000 dukata otštete. Kad traženu sumu nije dobio on je Golubac predao Turcima.

Kao što je bilo i očekivati, sultan ovu promenu vlasti u Srbiji nije primio mirno. Mađarski uticaj osetio se više nego što je on mogao dozvoliti. S toga uputi odmah u Srbiju vojsku, koja osvoji Niš i Kruševac i stade opsedati Novo Brdo. Da obezbedi svoj prestiž u Srbiji, koja je stradala radi veza s njim, kralj Sigismund posla despotu u pomoć i svoju vojsku. Udruženi Srbi i Mađari suzbiše kod Ravanice jedan veliki odred turske vojske. Kralj je za taj uspeh 19. novembra 1427. naročito pohvalio mađarskog vojvodu Nikolu Bočku. Drugi turski odred napadao je iz Golupca susedna srpska i mađarska mesta, a naročito braničevski kraj. Uzalud je sam despot lično bio došao pod Golubac i obećavao Jeremiji oproštenje i pokušavao na sve načine da ga pridobije da povrati grad; vojvoda ne samo da nije popuštao, nego je čak i napao despota, kad je ovaj pokušao da sa pratnjom uđe kroz gradske kapije. U proleće 1428. došla je nova mađarska vojska pod Golubac i opsela ga i s kopna i sa Dunava. Koliku je važnost pripisivao tom gradu sam kralj Sigismund vidi se najbolje po tom, što je lično došao pod njegove bedeme. Ali i sultan Murat je mnogo polagao da lično ohrabri i podrži svoje na stečenim položajima. Krajem maja, posle Sigismunda, došao je i on u braničevsku oblast. Ne smijući primiti borbu s nadmoćnim Turcima Sigismund je požurio da s njima sklopi mir. Kada su Mađari, prvih dana juna, počeli povlačenje napao je turski zapovednik Sinan-beg verolomno njihovu pozadinu, u kojoj se nalazio Sigismund. S nepoštednim samopožrtvovanjem uspeo je Marko de Sentlaslo da se spasu bez teže katastrofe. Prilikom ovih borbi mnogo je stradala cela južna i istočna Srbija. nastradao je i manastir Daljša u blizini Golupca, koji se bio vrlo lepo razvio. U jednom opširnom zapisu nekog učenog kaluđera-stradalnika iz tog mesta spominje se prvi put Sigismund kao "naš car" za razliku od turskog, koji je bio "car jezičeski".

Ovaj neuspeh Sigismundov pokazao je jasno brzinu i neorganizovanost njegovog pohoda, za koji je on naročito krivio Mlečane, koji mu nisu stavili na raspoloženje potrebna finansiska sredstva. U Srbiji taj neuspeh je, prirodno, opominjao ljude, da se zbog njega ne izlažu protiv Turaka, nego da pokušaju naći s njima neki sporazum. Despot sam ušao je s njima u pregovore i pristao je da prizna, pored mađarske, i vrhovnu vlast tursku, da im plaća 50.000 dukata danka i da im šalje po 1.000-2.000 opremljenih konjanika kao pomoćne čete u borbama sa jednim od svojih sinova. Brokijer je čuo kako je sultan govorio, da je iz Srbije "dobijao više konjanika nego što bi dobijao kad bi bila u njegovoj ruci". Đurađ se nadao, da će dvostrukim vazalstvom uštedeti Srbiji dalje krize, a sam je nameravao, da vodi iskreno ispravnu politiku i prema jednoj i prema drugoj strani.

Očuvana je povelja kralja Sigismunda, kojom Đurđa "cele države Raške i Albanije kneza i vernoga despota", sa puno priznanja, prima za mađarskog vazala. Pošto je preklonio koleno pred njim i položio mu zakletvu vernosti, kralj mu je dao vladarske znake ogrtač, mitru i mač. Kao naslednik Stevanov on je postao mađarski velikaš, a dobio je i njegove posede u Ugarskoj. Tako je 5. maja 1429. mogao potvrditi Debrecinu sve njegove stare povlastice, koje je uživao i kao Stevanov grad.