Istorija

Istorija Srpskog naroda

Napisao: Vladimir Ćorović
(1885-1941)

Razmah Crnogoraca

 

Za vreme vladike Save i Šćepana Malog postojao je u Crnoj Gori i guvernadir. Bio je to Jovan Radonjić, čovek iz uglednog bratstva, ali u ono doba još mlad i bez uticaja. Postoji jedan akt od 20. avgusta 1770. sa potpisom vladike Save, koji ističe neprovereni i dosta sumnjivi rodoslov porodice Radonjića i naglašuje, da je porodica Radonjića bila od pada Crnojevića prva među crnogorskim kućama i da se uvek nalazila na čelu Crnogoraca u borbi s Turcima. Na osnovu svega toga crnogorski zbor na Cetinju priznao je tobože Jovanu Radonjiću nasledno guvernadurstvo. O Šćepanu Malom, koji je u to vreme držao stvarnu vlast u Crnoj Gori nema ni pomena. S toga, i iz drugih razloga, nama taj akt ne izgleda nimalo verodostojan, kao što nisu verodostojni ni njegovi navodi. Posle Šćepanove pogibije, uz slabog i već sasvim ostarelog vladiku, Radonjić je doista došao do izvesnih uticaja u zemlji. On drži pola državnog pečata i u državnim aktima potpisuje se na prvom mestu.

Radonjić je u Crnoj Gori zastupao austrofilsku politiku. Ima jedan memoar upućen bečkoj vladi 1779. god., koji su potpisali on, serdar Ivan Petrović i vladičin sinovac arhimandrit Petar Petrović, a koji je pun prekora na račun Rusije, a inače nesimpatičan radi samohvalisanja i mnogih netačnosti. Tim aktom oni su se nudili pod pokroviteljstvo habzburške kuće i pristajali su, da Austrija uvede u Crnu Goru svoju posadu od 150 ljudi bilo stranih, bilo domaćih, i da glavari sami, s vladikom i guvernadurom, primaju plaću od Austrije. Oni su svratili lično u Beč i pri odlasku za Petrograd i pri povratku s toga puta. Car Josif nije bio oduševljen tom ponudom; "sve želje tih ljudi", piše on, "pokazuju slabost, sirotinju i nemoć". S toga je rešio da se s njima postupa lepo, ali da se ne ulazi ni u kakve obaveze.

Kad je umro vladika Sava (26. februara 1781.) njegov duhovni naslednik bio je privremeno njegov sestrić, Arsenije Plamenac, koji je bio zavladičen još za njegova života, ali stvarni naslednik imao je biti sinovac mu, arhimandrit Petar. U Crnoj Gori već se uobičajilo da vladike imaju biti iz kuće Petrovića, a i celo je bratstvo te moćne njeguške porodice to tražilo. Mladi Petar (rođen 1747. god.) bio je darovit čovek i sa daleko više moralnih vrlina nego njegovi preci Vasilije i Sava. Od 1762-66. god. proveo je na školovanju u Rusiji, a od 1766. god. pomagao je svom stricu.

Za to vreme ojačao je uticaj Radonjićev, s kojim je jedno vreme sarađivao i mladi arhimandrit. Petar Radonjić je 1781. god. dolazio ponovo u Beč i ponavljao svoju poznatu molbu. Bečka vlada uputila je na to pukovnika Paulića u Crnu Goru da ispita stvari. Ovaj je 10. avgusta 1782., posle povratka s puta, podneo dug i vrlo zanimljiv izveštaj. Paulić nije došao u Crnu Goru sam, nego sa malom pratnjom, koja je morala obratiti pažnju na se i u zemlji i u susedstvu. Naročito se bio uzbunio skadarski Mahmud-paša Bušatlija, čovek besan i bezobziran, koji je čak pretio upadom u katunsku nahiju. U samoj zemlji niko nema pravog autoriteta, jer niko nema snage da primeni efektivne sankcije protiv nezadovoljnika. Krvna osveta, u taj mah između kuće Radonjića i Đuraškovića, paralisala je za izvesno vreme svaki zajednički rad. Ali je Pauliću ipak pošlo za rukom, da glavne ljude pridobije i da im ulije poverenje u Austriju. Cela Crna Gora brojala je tada 4.884 kuće. Broj ratnika, po Paulićevom računanju, iznosio je do 8.000 duša. Mitropoliti žive više u manastiru Staljeviću nego na Cetinju; tu se nalazi i jedna "bedna" škola za sveštenike. Narod se karakteriše, kaže taj izveštač, srčanošću, slobodom, lenošću, osvetoljubivošću i ponosom. Turcima plaćaju danak kad moraju, ali izbegavaju da to čine, inače ne priznaju da su im Turci gospodari. Oduševljenje za Rusiju popušta, jer je ruski dvor daleko i jer od njega nisu dobili onoliko koliko su očekivali. Car Josif posle tog izveštaja nije bio ništa bolje raspoložen za crnogorsku stvar. On je nalazio, da od te zemlje Austrija ne bi imala nikakve koristi u mirno doba, a imala bi na nju dosta da troši, a i u ratu korist od nje ne bi mogla biti velika. Pristao je samo, da se crnogorskim glavarima podeli 2.200 dukata, da ih, za svaki slučaj održe u dobroj volji.

Ne znamo pouzdano kako je ruska vlada doznala za te veze, ali znamo da je u to vreme dosta oladila prema Crnoj Gori. Kad je posle smrti vladike Plamenca (1784. god.) Petar I pošao u Petrograd da se zavladiči, ruski poslanik u Beču nije hteo da mu izda pasoš, nego je morao otići u Karlovce. Tu je hirotonisan 14. oktobra 1784. Da bi dobio pomoć za cetinjski manastir on se iste jeseni obratio u Petrograd, a početkom 1785. god. je pošao lično u Rusiju. Ali tu je doživeo neprijatno iznenađenje. Ruske vlasti su naredile, da se mladi vladika progna s njihova područja. Carica Katarina je, u poslednji čas, naredila da se vladika vrati, ali je uvređeni Petar to odbio. Čak se zarekao, da njegova noga nikad više neće kročiti u Rusiju.

Za vreme Petrova otsutstva Crnu Goru je zadesila teška katastrofa. Njen stari neprijatelj, buntovni Mahmud-paša Bušatlija, spremao se od 1784. god. da je napane. U proleće iduće godine to je već bilo jasno svima. Uzalud je Radonjić molio mletačke susede za pomoć i skretao im pažnju na opasnost i za njihovo područje. Juna meseca upala je Bušatlijina vojska u Crnu Goru i bez mnogo muke 10. ili 11. juna stigla na Cetinje i popalila manastir. Na povratku Mahmut je, tobože da prekrati put, pošao u primorje i napao Paštroviće. Tu umalo nije platio glavom od jednog hrabrog bokeljskog popa, koga St. M. Ljubiša veliča u svojoj pripoveci Pop Andrović novi Obilić.