Istorija

Istorija Srpskog naroda

Velika seoba Srba u Austriju

 

Kao za vreme mnogih drugih ratovanja, tako je i za ovog nastala strašna glad i užasan pomor. Naročito je harala kuga, koja je uzela maha u nehigijenskim i od begunaca prenatrpanim gradovima. Kad je austriska vojska stigla pred Skoplje, u najrazvijeniji turski grad od Beograda do Soluna, čiji se broj stanovnika cenio na 60.000 u njemu je vladala kuga. General Pikolomini, na koga je grad napravio najlepši utisak, i koji mu se po veličini učinio ravan Pragu, nije smeo da tu ostane bez dovoljnog osiguranja. Pošto je opljačkao grad on ga je, kao za uklon, dao spaliti 16. (26.) oktobra 1689. Hteo je, kako sam kaže, "da strah i trepet među varvarske narode rasprostre i oružje svoga gospodara i u najudaljenijim krajevima učini strašnim." Kako su zgrade bile mahom od drvene građe požar je napravio pravu pustoš.

Posle spaljivanja Skoplja Pikolomini je preko Kačanika stigao u Peć i Prizren. U ovom mestu sastao se s patriarhom Arsenijem i počeo pregovore. Ali ih nije potpuno dovršio. Zaražen kugom umro je dve nedelje pošto je, praćen muzikom, dao naredbu i gledao kako se Skoplje pretvara u zgarište. Uspeo je ipak, što, u ostalom, nije mnogo teško, da od patriarha dobije zakletvu vernosti austriskom caru. Da su se i ostali Srbi iz krajeva kud je prošla austriska vojska, i u bližem susedstvu, digli i pridružili ćesarevcima može se razumeti samo po sebi. Broj Srba i Albanaca u austriskoj vojsci cenjen je na 20.000; pred samim Prizrenom dočekalo je Austrijance oko 6.000 Srba i Arnauta. Ali ono što je bilo manje razumljivo to je ponašanje Austrijanaca. Oni se nisu držali kao oslobodioci i saveznici, nego kao pravi gospodari. To se videlo već po tonu pisma L. Badenskoga upućenog patriarhu i po njihovu ultimatumu da se odmah vrati s Cetinja. I spaljivanje Skoplja govorilo je o njihovoj bezobzirnosti. Ta se bezobzirnost pokazala i docnije, kad su Austrijanci uspeli da prodru do Štipa i Velesa i da i njih zapale, pljačkajući i muslimane i hrišćane. U postupcima s ljudima bili su bahati, naduti, neodmereni. I disciplina je, tako daleko od njihovih baza, bila popustila, što je dovodilo do vrlo mučnih scena. Narod koji im je prilazio s puno poverenja poče se postepeno tuđiti od njih, pa ih i sasvim napuštati. Nasilno razoružavanje Srba i Arbanasa i paljenje njihovih sela pojačalo je to ogorčenje još više.

Posle velikih poraza sultan dade kratkim putem smaknuti nesposobnog serašćera Arap Redžeb-pašu i pozva za velikog vezira Mustafu Ćuprilića. Ovaj proglasi sveti rat i preže, pomoću Francuza, da što bolje reorganizuje vojsku. Imao je nesumnjivo i uspeha, ali više zbog kuge koja je harala i zbog proređenosti carske vojske, koja se nije zanavljala, nego zbog boljeg vođstva. Čak bi se moglo pre reći, da nije s dovoljno brzine i odlučnosti iskoristio oslabelost hrišćana i njihovo nezadovoljstvo s austriskim trupama.

Krajem 1689. god. počelo je tursko napredovanje sa snagama koje su se skupile na brzu ruku. U borbi kod Kačanika, na katoličku novu godinu, Arnauti, ogorčeni austriskim postupcima, pređoše Turcima, a i srpske čete brzo uzmakoše. Austriski poraz bio je potpun i nepopraviv. Oni vrlo brzo napustiše Južnu Srbiju i počeše se povlačiti prema Nišu. Za njima je morao poći i patriarh Arsenije sa onim prvacima, koji se behu kompromitovali prema Turcima i koji ih nisu smeli sačekati. Kako su Austrijanci otstupali vrlo žurno to je sasvim prirodno, da je i srpsko povlačenje moralo biti izvršeno isto tako naglo i da je dobilo karakter bežanja. Koliko je bilo tih srpskih izbeglica s juga nije se moglo nikad utvrditi, jer nam nedostaju i približno pouzdani izveštaji. Jovan Tomić je samo sa izvesnom ubedljivošću pokušao dokazati, da je seobe bilo manje iz oblasti koje su neposredno graničile sa Albanijom, a više iz Raške, s Kosova, Pomoravlja i Srbije.

Turci su se svetili u punoj meri. Napali su patriaršiju, opljačkali njeno imanje i trojicu zatečenih kaluđera sasekli. Sličan je slučaj bio i sa manastirima: Dečanima, Mileševom, Đurđevim Stubovima, Sopoćanima, Ravanicom i Studenicom. Jedan zapis u Dečanima, opisujući s grozom te dane, kaže, da je Gašli-paša igumana oplenio a manastir opustio. Niški vladika Ruvim pisao je 1689. god. na Cetinju o velikoj bedi, "koju bez da govorim svak mudri može znati šta se čini kada se carstvo izmenjuje". Pećki paša Mahmutbegović, za osvetu za svoju kuću i imanja, počeo je "pleniti i seći i žeći" nahije tetovsku, prizrensku, đakovičku, pećku, plavsku, belopoljsku, vučitrnsku i Moravu, sve do Novog Pazara. Nije štedeo ništa, naročito ne crkve i manastire. Svet se spasavao gde je znao i mogao, u planine, pećine i preko granice. Neki episkopi odbegli su u Dalmaciju, jedan u Svetu Goru. Narod je stradao na sve strane. "Ljuti strah i beda tada beše; mater od dece razdvajahu, i od oca sina. Mlade robljahu, a stare sekahu i davljahu. Tada ljudi prizivahu na se smrt a ne život".

Glad i beda behu strašni. U Drobnjacima, u Raškoj, u Bosni i Hercegovini. Oka šenice prodavala se po 100 aspri, graha po 150, luka 130 i sve u tom razmeru. "I to leto jedoše ljudi meso pasje i čovečje i konjsko i mnogo nečisto". Silan narod pomre u velikoj muci. "Kudgod bi se mako ležahu martci, nit se kopahu, nit imadiaše ko", piše jedan bosanski franjevački hroničar. "Jiđahu resu lipovu, z darvja koru, vinovu lozu, pse, mačke. U Saraevu izidoše dica mater mrtvu. U Banjoj Luci koga su obisili, obnoć bi ga gladni ljudi svega izili. U to vrime paša sidijaše i višaše i uskoke i raju, koga god bi doveli; i te bi ljudi martce sve izili".