Istorija

Istorija Srpskog naroda

Napisao: Vladimir Ćorović
(1885-1941)

Verski pokreti

 

Zajednička ratovanja protiv Turaka približila su već poodavno razne hrišćanske narode Srednje Evrope. Ali kao da nisu mogla ni na našem ugroženom terenu da mnogo oslabe oštrice verskih protivnosti. Na zapadu ovo je bilo doba kad su verske borbe trovale sve društvene i državne odnose; god 1618. počeće, sav u njihovom znaku, strahoviti Tridesetogodišnji Rat, koji će prosto opustošiti dobar deo Srednje Evrope. Kod nas, na jugu, ova aktivnost protiv Turaka nosila je drugo obeležje. Ona je propovedana u znaku hrišćanske solidarnosti; u njoj su, prvi put tako javno, učestvovali kao vođe sveštena lica pravoslavnog i katoličkog kruga; i prvi put su, posle toliko vekova, naši ljudi ušli u neposrednije veze sa Rimom. Učinili su to u ogorčenju protiv turskog nasilja, u težnji da se oslobode njihova pritiska i sa uverenjem da će, oslobođeni imati daleko manje opasnosti s rimske strane. U rimskoj crkvi, od Tridentskog Sabora, oživela je neobično verska aktivnost s težnjama da se crkva reformiše i osposobi za nove zadatke. Tada je već ušao u program živ rad u turskim oblastima, među tamošnjim hrišćanima. Zavodu Sv. Jeronima u Rimu obraćana je naročita pažnja u vaspitavanju svešteničkog podmlatka za Jugoslovene. Bosanski franjevci sa Petrom Solinjaninom počinju 1596. god. svoju intenzivniju delatnost u Bugarskoj i u Ćiprovcu stvaraju važno kulturno središte. Ali naročito je imala da organizuje rad među nekatolicima Kongregacija ,de propaganda fide’, koja je osnovana u Rimu 1622. god.

Da bi pridobili Srbe, Bugare i Ruse za svoju državnu i crkvenu politiku u Rimu su apelovali na dva osećanja: na hrišćansku solidarnost, koja ima biti što dublja, i zatim na slovensku uzajamnost. Ova dotada nije bila s planom negovana, iako je postojala i dolazila s vremena na vreme do izražaja. Feudalni Srednji Vek nije vodio računa ni o užoj plemenskoj i narodnoj zajednici, a kamo li i o širokoj, u ono vreme skoro apstraktnoj, ali je zato ta svest o uzajamnosti postojala u izvesnim intelektualnim, a posebno crkvenim krugovima. Naši ljudi XVI veka odlazili su ne samo u pravoslavnu Rusiju, nego i u katoličku Poljsku. Hoteći da uvuče Ruse u saradnju sa Svetom Ligom, papa Kliment VIII u januaru 1594. naročito je preporučivao opatu Aleksandru Komuloviću, svom izaslaniku u severne zemlje, da ih potiče upozoravanjem na njihovu plemensku srodnost s Južnim Slovenima. U vezi s tom politikom počela se razvijati slavenofilska ili sveslovenska ideja i u nauci i u književnosti. Benediktinski opat Mavro Orbini objavio je 1601. god. svoje još i danas korisno delo Il regno degli Slavi, sa širokim pogledom i puno slavenskog rodoljublja. Dalmatinski književnici Petar Zoranić, Juraj Baraković, Ivan Ivanišević i drugi puni su slovenskog kulta i oduševljenja, ali najači izraz dobila su ta nova osećanja u dubrovačkog pesnika Điva Gundulića, koji je u svom Osmanu s oduševljenjem pozdravljao pobedu Poljaka nad Turcima kao pobedu Slovenstva i koji je podjednakom ljubavlju obuhvatao sve Južne Slovene i hrišćanske borce od Aleksandra Maćedonskog "Srbljanina" do Skender-bega. Odjeke tih shvatanja i oduševljenja nalazimo još u XVIII veku, u popularnom, iako književno nevelikom, Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga Andrije Kačića Miošića.

U Rimu se, s tim radom u vezi, nastojalo mnogo na tom da se izvrši i ujedinjenje crkava. Pregovori s patriarhom Jovanom dodirivali su i ta pitanja. Izvesni srpski crkveni krugovi bili su skloni da s papom stupe u bliže veze, iz onih istih razloga iz kojih su to činili i Grci XV veka. Želelo se oslobođenje od Turaka, pa ma i pod papskim okriljem, ako već ne ide drukčije. Jer se među našim ljudima verovalo, da je politička snaga papske kurije toga vremena bila daleko veća nego što je stvarno bila.

Prvi srpski episkop koji je stvarno priznao srpsku uniju bio je Simeon Vretanja. Njega je za episkopa u austriskom delu zemalja Ugarske, Hrvatske i Slavonije bio 1607. god u Đuru posvetio izbegli korintski grčki arhiepiskop Kozma. Biće da naš svet nije bio zadovoljan tim postavljanjem od strane jednog grčkog mitropolita, kad je Simeon morao tražiti priznanje i od patriarha Jovana, koje je i dobio 1608. god. Ili nije bilo kanonski čisto postavljanje Simeonovo od Kozme, koji nije imao svog arhijerejskog sabora, niti sam svoje oblasti? U svakom slučaju za autoritet pećskog patriarha nije od male važnosti, što se njegova jurisdikcija tražila i priznavala i na području austriske carevine. Simeon, za koga ne znamo koga je porekla i kome je trebalo da on pravi taj zaobilazni i malo sumnjivi put do svoje eparhije, stupio je u veze sa zagrebačkim biskupom Petrom Domitrovićem, koji je sam poticao iz pravoslavne porodice. Pod njegovim uticajem Simeon je pristao na uniju i 1611. god. priznao papu. Od katoličkih vlasti dobio je dozvolu da obnovi njihov razrušeni manastir Marču i da tu bude njegovo episkopsko sedište. Vretenjin položaj posle toga u našem narodu nije bio lak. Zagrebački biskup tražio je stalno, da srpski naseljenici u Slavoniji po njegovim zemljama postanu njegovi kmetovi; drugim rečima, da priznaju neposredno njegovu fizičku a posredno i njegovu duhovnu vlast. Srbi su se tom energično opirali i Vretenjina duhovna akcija nije uspela dobrim delom zato, što je dobila taj socialni momenat.

Na srpski patriaršiski presto posle smrti Jovanove došao je Janjevac Pajsije, dotadašnji novobrdski mitropolit. To je čovek koji je na čelu srpske patriaršije proveo najviše godina (trideset i tri) i koji je za nju učinio veoma mnogo. Posle neuspeha politike Jovanove očevidno je, da patriarh Pajsije nije mogao ići istim putem. On je, izgleda, bio drukčija priroda. Voleo je više unutrašnji red u samoj crkvi. S toga preduzima sve da crkvu oporavi i digne. Obilazio je svoju oblast i brinuo se da se obnove porušene i zapustele crkve, da se ukrase živopisom i da se snabdeju knjigama. Za njegovog vremena živopisano je najmanje 27 crkava i manastira, i to u svima krajevima, a prepisano, njegovom iniciativom, više rukopisa. On se i sam lično bavio književnošću. Napisao je, dobrim delom na predanju osnovano, žitije cara Uroša, koga je kanonizirao, i službu Stevanu Prvovenčanom. Pratio je i našu letopisačku književnost. Nastradao je, u dubokoj starosti, od jednog bivola u Budisavcima i umro je 3. oktobra 1647. sjutra dan pošto je bio ranjen.