Od
pre dva dana, kada su mu stigli roditelji iz Minhena, Borivoje
je postao svestan svog skorašnjeg odlaska i u njemu su se suprostavila
različita osećanja. Sa jedne strane srećan je što vidi roditelje
posle četiri meseca, a sa druge obuzima ga nespokojstvo, tuga
i neizvesnost što uskoro treba da napusti dosadašnji način života.
Stevan i Nada su srećni što su stigli kući. Janku su doneli aparat
za merenje krvnog pritiska, a Vidi razne namirnice za kuću. Ona
se ljuti što su trošili novac, jer ovde imaju sve što im je potrebno,
a i Borivoje slabije jede veštačku hranu.
Od roditelja je dobio nekoliko dresova, trenerku i patike. Nada
se trudi da umesi što raznovrsnije kolače i obasipa sina sa različitim
predlozima za spremanje hrane. Janko i Vida nastoje da što manje
smetaju i da ničim ne ugroze boravak svojih najmilijih. Vida vreme
provodi u kolibi, gde može na miru da se isplače, jer se Janko
ljuti, kaže joj: “Ćuti. Nemoj da slutiš zlo, daleko bilo. Najvažnije
je da su deca zdravo, a sada kada ne žele da žive sa nama, mi
tu ništa ne možemo da promenimo.”
Od jutros je Borivoje postao tiši i zabrinutiji, kao da ga je
skorašnji odlazak otreznio, o čemu se, poslednjih meseci u kući,
izbegavalo da govori, tačnije od aprila, kada su bili Stevan i
Nada i kada su odlučili da od septembra i Borivoja povedu u Minhen.
Oseća kao da sve izdaje i životinje i drveće i stvari u kući.
Dok je šetao pored ograde, zastao je pored svakog kolca, kojeg
je pre dve godine, sa dedom, prvo sekao u šumi, a onda i postavljao.
Tog leta su se pobili vetrovi, tako jako, da im je plast sena
u dolini, odleteo svuda naokolo. Sena je bilo i na žicama za struju.
Zastao je pored ograde, u kojoj su plandovale ovce, ispod jabuke.
Gara, Kaluša... sve su na broju. Početkom naredne godine neće
biti tu, da sa dedom i babom, jagnji ovce i da tek rođenu jagnjad,
umotanu u džempere, unosi u kuću da se ne smrznu. U štali ga je
dočekalo tiho mukanje junice Vezulje i poskakivanje teleta, kome
je dao ime Jelonja, zbog crvenkasto braon kože. Kako je ušao u
štalu, Vezulja je namestila vrat za češanje.
-Šta je, hoćeš odmah da se maziš. Pogledaj koliko si sena prosula.
A ti šta me gledaš? Hoćeš soli? Prošli put si me prevario sada
nećeš... Ja za dan ili dva idem. Nećemo se videti neko vreme.
Verovatno do proleća. Ti Vezulja nemoj da smetaš babi, dok muze
krave. – Junica uvija glavu oko dečakovog struka, dok je on češe
ispod vrata i izmedju tek izniklih rogova.
Janko i Stevan sede ispred kuće.
-Šta se ovaj mali mota čitavo jutro po dvorištu?
-I ti si sine, – pogleda Janko Stevana, – bio isti, kada si prvi
put odlazio za Nemačku. Pozdravljao si se i sa komšijskim kerovima,
a kamoli sa svojim... Eto, ti si mi otišao, a sada ide i on...
Ja ću nekako i da izdržim, ali ne znam kako će Vida.
-Janko, već smo o svemu razgovarali, nemoj da opet raspravljamo
o nečemu o čemu smo davno doneli odluku.
-Ne sine. Ti odlučuješ o svojoj porodici. Samo kažem kako će ti
majka teško preboleti Borivojev odlazak. Ona je pored njega imala
i tebe. Sto puta je rekla kako on radi isto ono što si i ti radio
kada si bio u njegovim godinama. Na isti se način krije ispod
ambara, kada napravi štetu... Vidim da ti je teško. Po tebi i
Nadi se vidi da mnogo radite. Delujete umorno i neuhranjeno. Nemojte
na hrani da štedite. Pogledaj sve ovo. Od ovog imanja može da
živi petnaest, a ne petoro ljudi... Nada kaže da vam je stan mali.
Znam, veći je skuplji. Ovde su četiri sobe prazne. Razmisli još
jednom. Ima i ovde posla. Dosta smo stekli. Nećemo da umremo od
gladi, a za drugo nije važno.
-Ne znam oče, sto puta sam poželeo da se vratim, ali me onda strah
od lošeg života i neuspeha povuče i natera me da ostanem. Svaku
drugu noć sanjam Poljanu, Zmajevac, Brezovac... Bojim se da nas
život ovde ne zaobidje, da Borivoju ne pružim pravu šansu. U svetu
se ne živi ovako sporo i tiho, kao ovde. Tamo se mnogo radi, zarađuje,
troši. Ako ga ne odvedem sada možda ću se sutra kajati što mu
nisam pružio takvu priliku kada sam mogao.
-Ti sine znaš šta je najbolje za tvoga sina. Vida i ja smo prihvatili
da ga pazimo i negujemo, prihvatićemo i da ga odvedete.
-Tata, hajdemo do prodavnice, treba da kupim svesku.
-Kupićemo kada stignemo u Nemačku.
-Ne, sveska mi treba danas. Hajde.
Borivoje i Stevan prolaze pored škole. Na školskom terenu nekoliko
dečaka igra košarku.
-Vidiš onog dečaka u zelenoj majici. To je Dragan. Njegovi roditelji
su radili u Beču. Tamo su bili tri godine, a sa novcem koji su
zaradili, otvorili su farbaru u gradu. Dobro im ide. Šta misliš
da i ti otvoriš neko preduzeće ili trgovinu, sa novcem koji ste
ti i mama uštedeli? Mogli bi smo svi da radimo i da budemo zajedno.
-Zato smo mama i ja odlučili da pođeš sa nama u Nemačku, kako
bi mogli da budemo zajedno. Dobro znaš da si nam ti najvažniji
u životu i da sve ovo radimo zbog tvoje budućnosti.
-Da, ali ovde ostaju sami baba i deda. Nisi ovde i ne znaš koliko
su bolesni. Neko mora o njima do vodi računa.
-Već sam se dogovorio sa doktorka Verom da ih redovno obilazi
i da im kontroliše zdravlje. Zato sam dedi i kupio aparat za merenje
krvnog pritiska.
-Ja sam ti još pre nekoliko meseci rekao da bih voleo da se ti
i mama vratite... Pogledaj, skoro sve porodice u selu imaju manje
od nas, ali većina živi zajedno.
-Znam, ali moram da razmišljam o tvojoj budućnosti.
-Ne znam kaku mi to budućnost želiš kada mi namećeš nešto što
ne želim. Ovde su baba i deda, svi moji drugovi, Nevena, znam
sve nastavnike, poštara Nikolu, baš sve. A tamo ne znam ni u koju
ću školu da idem.
-Tamo se živi drugačije. Nema se mnogo vremena za komšije. Veći
deo dana se provodi na poslu.
-I ti misliš da je to prava sredina u kojoj ja treba da pravim
svoju budućnost?
-Ja pokušavam tebe da razumem, ali pokušaj i ti mene. Imam obavezu
prema tebi, prema babi i dedi, prema svima. Šta misliš od kog
novca se kupuje tvoja garderoba, dedini lekovi, sa kojim parama
održavamo domaćinstvo i pravimo kuću?
-Mogu ja da živim i skromnije. A deda kaže da mu je od lekova
gore. Najviše mu pomaže kada mu baba skuva čaj od nane ili kantariona.
Treba samo da se ti i mama vratite ovde, gde nas svi znaju, nego
da ja odem tamo gde sam stranac.
-Sine, ovim razgovorom mučiš i sebe i mene. .. Reci mi šta će
ti sveska? Osim ako nije neka tajna.
-Hoću, da do sutra, Neveni prepišem neke stihove.
-LJubavne pesme?
-Ne nego rodoljubive. – Nasmeja se Borivoje.