NARODNE PRIPOVIJETKE
- prikupio Vuk Stefanović Karadžić -
objavio u Beču 1853.g.

u štampariji Jermenskog manastira

 

Zlatna jabuka i devet paunica

Onda ona reče sluzi: "Kaži gospodaru svome: još sutra može nas ovde dočekati, pa nas više nikad ovde ne će videti." I tako opet odlete. Tek što one odlete, probudi se carev sin pa pita slugu: "Jesu li dolazile?" A sluga mu odgovori: "Jesu i poručile su ti da ih još i sutra možeš ovde dočekati, pa više nikad ovde ne će doći." Ovi siromah kad to čuje ne zna šta će od sebe da radi: sve čupa kosu s glave od muke i žalosti. Kad treći dan osvane, on se opet opravi na jezero, usedne na konja, pa sve pokraj jezera, ali nije hteo šetati, nego sve stane trčati da ne bi zaspao. Ali opet sluga nekako nađe zgodu te mu dune iz meščića za vrat, a on odmah padne po konju i zaspi. Tek što on zaspi, ali eto ti devet paunica, kako dođu, osam padnu u jezero a deveta njemu na konja, pa ga stane buditi i grliti: "Ustaj hrano! ustaj srce! ustaj dušo!" Ali ništa ne pomaže: on spava kao mrtav. Onda reče paunica sluzi: "Kad ti ustane gospodar, kaži mu neka smakne gornji klin na dolji, pa će me onda naći." S otim odlete sve paunice. Kako one odlete, a carev se sin probudi, pa zapita slugu: "Jesu li dolazile?" A sluga odgovori: "Dolazile su, i ona što je bila pala tebi na konja, rekla mi je da ti kažem da smakneš goran klin na donji, pa ćeš je onda naći." Kako on to čuje, istrgne sablju te oseče sluzi glavu. Posle toga počne sam putovati po svetu, i tako putujući za dugo, dođe u jednu planinu, i onde zanoći u jednoga pustinika, pa ga zapita ne bi li mu znao kazati što za devet zlatnih paunica. Pustinik mu odgovori: "E moj sinko! srećan si, sam te je Bog uputio kuda treba. Odavde nema do njih više od po dana hoda. Samo valja upravo da ideš, pa ćeš naći jedne velike vratnice, kad prođeš one vratnice, drži desno, pa ćeš doći upravo u njihov grad, onde su njihovi dvori." Kad ujutru svane, carev sin ustane, opravi se, i zahvali pustiniku, pa pođe kako mu je kazao. I tako putujući naiđe na velike vratnice, i prošavši ih, odmah uzme desno, i tako oko podne ugleda grad gde se beli, i vrlo se obraduje. Kad uđe u grad, napita i dvor zlatnih paunica. Kad dođe na vrata, ovde ga zaustavi straža i zapita ko je i od kuda je, pa pošto se on kaže, otidu te jave carici, a ona kako čuje, kao bez duše dotrči pred njega onako kao devojka, pa uzevši se s njim po ruke uvede ga u dvore. Tu bude velika radost, i posle nekoliko dana venčaju se njih dvoje, i on ostane živeti onde kod nje. Posle nekoga vremena pođe carica u šetnju, a carev sin ostane u dvoru; carica mu na polasku da ključeve od dvanaest podruma, pa mu reče: "U sve podrume možeš ići, ali u dvanaesti ne idi ni po što, niti ga otvaraj, ne šali se glavom!" S otim ona otide. Carev sin ostavši sam u dvoru, stane misliti u sebi: "Šta bi to bilo u dvanaestom podrumu!" Pa onda stane otvarati podrume sve redom. Kad dođe na dvanaesti, nije iznajpre hteo otvorati ga, ali ga opet stane kopati: šta bi to bilo u tome podrumu! pa najposle otvori i dvanaesti podrum, kad tamo, ali nasred podruma jedno veliko bure sa gvozdenim obručima odvranjeno pa iz njega iziđe glas: "Za Boga brate! molim te! umreh od žeđi; daj mi čašu vode." Carev sin uzme čašu vode pa uspe u bure, ali kako je on uspe, odmah pukne jedan obruč na buretu. Za tim opet izađe glas iz bureta: "Za Boga, brate! umreh od žeđi; daj mi još jednu čašu vode." Carev sin opet uspe čašu vode, a na buretu pukne još jedan obruč. Po treći put iziđe glas iz bureta: "Za Boga, brate! umreh od žeđi; daj mi još jednu čašu vode." Carev sin uspe još jednu čašu vode, pukne obruč i treći; onda se bure raspadne, a zmaj izleti iz njega, pa na putu uhvati caricu i odnese je. Posle dođu sluškinje i kažu carevome sinu šta je i kako je, a on siromah od žalosti nije znao šta će raditi; najposle naumi opet da ide u svet da je traži. I tako putujući po svetu za dugo, dođe na jednu vodu, pa idući pokraj one vode opazi u jednoj lokvi malu ribicu gde se praćaka. Ribica kad vidi carevoga sina, stane mu se moliti: "Po Bogu da si mi brat! baci me u vodu; ja ću tebi jedared vrlo trebovati, samo uzmi od mene jednu ljusku, pa kad ti zatrebam, samo je proširi malo." Carev sin digne ribicu, uzme od nje jednu ljusku, pa ribicu baci u vodu a ljusku zavije u maramu. Posle nekoga vremena idući tako po svetu nađe lisicu gde se uhvatila u gvožđa. Kad ga lisica opazi, reče mu: "Po Bogu da si mi brat! pusti me iz ovih gvožđa, ja ću ti kadgod trebati, samo uzmi od mene jednu dlaku, pa kad ti zatrebam, samo je malo protri." On uzme od nje jednu dlaku pa je pusti. Opet tako idući preko jedne planine nađe kurjaka gde se uhvatio u gvožđa. I kurjak kad ga vidi, reče mu: "Po Bogu da si mi brat! pusti me, ja ću tebi biti u nevolji, samo uzmi od mene jednu dlaku, pa kad ti zatrebam, samo je malo protri." On uzme dlaku od kurjaka pa ga pusti. Iza toga carev sin opet dugo putujući srete jednoga čoveka, pa ga zapita: "Za Boga brate! eda li si čuo kad od koga gde su dvori zmaja cara?" Ovaj ga čovek lepo uputi kaže mu i vreme u koje valja da je tamo. Onda mu carev sin zahvali, pa pođe unapredak i jedva jednom dođe u grad zmajev. Kad uđe u zmajeve dvore, nađe svoju ljubu, i oboje se vrlo obraduju kad se sastanu, pa se stanu razgovarati šta će sad, kako će se izbaviti. Najposle se dogovore da beže. Brže bolje spreme se na put, sednu na konje pa beži. Kako oni umaknu iz dvora, a zmaj na konju dođe; kad uđe u dvor, ali carice nema; onda on stane govoriti konju: "Šta ćemo sad? ili ćemo jesti i piti ili ćemo terati?" Konj mu odgovori: "Jedi i pij, stići ćemo ih, ne staraj se." Kad zmaj ruča, onda sedne na konja pa teraj za njima, i za tili čas ih stigao. Kako ih stigne, caricu otme od carevoga sina pa mu reče: "Ti idi s Bogom, sad ti praštam za ono što si mi u podrumu dao vode; ali se više ne vraćaj ako ti je život mio." On siromah pođe malo, ali ne mogavši srcu odoleti, vrati se natrag, pa sutradan opet u zmajev dvor, i nađe caricu a ona sedi sama u dvoru i suze roni. Kad se nanovo videše i sastaše, počeše se opet razgovarati kako bi pobegli. Onda reče carev sin njojzi: "Kad dođe zmaj, pitaj ti njega gde je dobio onoga konja, pa ćeš mi kazati, da i ja tražim onakoga, ne bismo li mu kako utekli. "S otim otide iz dvora. Kad zmaj dođe kući, ona mu se stane umiljavati i previjati se oko njega, i od svašta se s njime razgovarati; pa mu najposle reče: "Ala imaš brza konja! Gde ga dobi? tako ti Boga!" A on joj odgovori: "E gde sam ja dobio, onde ne može svak dobiti. U toj i u toj planini ima jedna baba, pa ima dvanaest konja za jaslama da ne znaš koji je od koga lepši. A ima jedan u budžaku konj kao da je gubav, tako se čini, ali je on najbolji; on je brat moga konja, njega ko dobije, može u nebesa ići. Ali ko hoće da dobije od babe konja, valja da služi u nje tri dana: u babe ima jedna kobila i ždrebe, pa tu kobilu i ždrebe valja čuvati tri noći, ko za tri noći sačuva kobilu i ždrebe, baba mu da konja da bira kojega hoće. A ko se u babe najmi, pa za tri dana ne sačuva kobile i ždrebeta, on je izgubio glavu." Sutradan kad zmaj otide od kuće, carev sin dođe, pa mu ona kaže sve šta je čula od zmaja. Onda on otide u onu planinu k babi, i došavši k njoj reče joj: "Pomozi Bog bako!" A ona mu prihvati Boga: "Bog ti pomogao, sinko; a koje dobro?" On joj reče: "Rad bih u tebe služiti." Onda mu baba reče: "Dobro sinko. Za tri dana ako mi sačuvaš kobilu, daću ti konja koga god hoćeš; ako li ne sačuvaš, uzeću ti glavu." Pa ga onda izvede nasred dvora, oko kojega je bio sve kolac do koca, i na svakome kocu po ljudska glava, samo na jednome nije bila, i ovaj je kolac sve jednako vikao: "Daj baba glavu." Baba mu ovo sve pokaže, pa mu reče: "Vidiš, ovi su svi bili u mene u najmu, pa nisu mogli kobile sačuvati." Ali se carev sin od toga ne poplaši, nego ostane kod babe da služi. Kad bude u veče usedne on na kobilu la u polje a ždrebe trči uz kobilu." Tako je sedeo na kobili jednako, a kad bude oko ponoći on zadrema na kobili i zaspi, a kad se probudi, a on opkoračio nekaku kladu pa sedi na njoj i drži ular u rukama. Kako to vidi, prepadne se pa skoči da traži kobilu, i tako tražeći je udari na nekaku vodu. Kad je vidi, onda se seti one ribice što je iz lokve u vodu bacio, pa izvadivši iz marame onu njezinu ljusku, protre je malo među prstima, a ribica mu se u jedan put javi iz vode: "Šta je pobratime?" A on joj odgovori: "Utekla mi babina kobila, pa ne znam gde je." A ribica mu reče: "Evo je među nama, stvorila se riba a ždrebe ribić; nego udri ularom po vodi i reci: dura babina kobila!" Onda on udari ularom po vodi govoreći: "Dura babina kobila!" A ona odmah postane kobila kao što je i bila i iziđe sa ždrebetom na obalu. Onda je on zaulari i uzjaše pa kući, a ždrebe uz kobilu. Kad dođe kući, baba njemu da jesti, a kobilu uvede u konjušnicu, pa sve žaračem: "U ribe kurvo!" A kobila joj odgovori: "Ja sam bila u ribama, ali su njemu ribe prijatelji pa me prokazaše." Onda opet baba: "A ti u lisice!" Kad bude pred noć, on usedne na kobilu, pa u polje a ždrebe trči uz kobilu. Tako je sedeo jednako na kobili, a kad bude oko ponoći, on zadrema na kobili i zaspi, a kad se prene, a on opkoračio nekaku kladu pa sedi na njoj i drži ular u rukama. Kad to vidi prepadne se pa skoči da traži kobilu. Ali mu odmah padne na pamet što je baba kobili govorila, pa izvadi iz marame onu lisičju dlaku, i protre je, a lisica u jedan put te predanj: "Šta je pobratime?" A on odgovori: "Utekla mi babina kobila, pa ne znam gde je." A lisica mu odgovori: "Evo je među nama, stvorila se lisica a ždrebe lisičić; nego udri ularom o zemlju pa reci: dura babina kobila!" On onda udari ularom o zemlju govoreći: "Dura babina kobila!" a kobila postane kobila kao što je i bila i u jedan put se sa ždrebetom obri pred njim. Onda je on zaulari i uzjaše pa kući a ždrebe uz kobilu. Kad dođe kući, baba mu iznese ručak, a kobilu odmah uvede u konjušnicu, pa sve žaračem govoreći: "U lisice kurvo!" A ona joj odgovori: "Bila sam u lisicama, ali su lisice njemu prijatelji, pa me prokazaše." Onda opet baba: "A ti u kurjake!" Kad bude pred noć, carev sin usedne na kobilu pa hajde u polje, a ždrebe trči uz kobilu. Tako je sedeo na kobili jednako, a kad bude oko ponoći, on zadrema i zaspi na kobili, a kad se prene, a on opkoračio nekaku kladu pa sedi na njoj i ular drži u rukama. Kad to vidi, prepadne se poskoči da traži kobilu; ali mu odmah padne na pamet što je baba kobili govorila, pa izvadi iz marame kurjačju dlaku, i protre je, a kurjak u jedan put te predanj: "Šta je pobratime?" A on mu reče: "Utekla mi babina kobila, pa ne znam gde je." A kurjak mu reče: "Evo je među nama, stvorila se kurjačica a ždrebe kurjačić; nego udri ularom o zemlju, pa reci: dura babina kobila!" On onda udari ularem o zemlju govoreći: "Dura babina kobila!" a kobila postane kobila kao što je i bila i u jedan put se sa ždrebetom obri pred njim. Onda je carev sin zaulari i uzjaše pa kući, a ždrebe uz kobilu. Kad dođe kući, baba mu da ručak, a kobilu uvede u konjušnicu pa sve žaračem govoreći: "U kurjaka kurvo!" A kobila joj odgovori: "Bila sam u kurjacima, ali su kurjaci njemu prijatelji pa me prokazaše." Onda baba izađe na polje a carev joj sin reče: "E baba, ja sam tebe služio pošteno, sad mi daj što smo pogodili." Baba mu odgovori: "Sinko, što je pogođeno ono valja da bude. Eto od dvanaest konja biraj kojega hoćeš." A on reče babi: "Ta šta ću birati, daj mi onoga iz budžaka, gubavog, za mene nisu lepi." Onda ga baba stane odvraćati: "Kako bi ti uzeo onoga gubavog kod takih krasnih konja!" Ali on jednako ostane na svome govoreći: "Daj ti meni koga ja hoću, tako je pogođeno." Baba ne imajući kud kamo, da mu gubavoga konja, a on se onda s njom oprosti pa pođe vodeći konja na ularu. Kad ga odvede u jednu šumu, otre ga i uredi, a konj sine kao da mu je zlatna dlaka. Onda on usedne na njega pa ga potrči, a on poleti baš kao tica, i za tili čas donese ga pred zmajeve dvore. Carev sin kako uđe unutra, odmah reče carici: "Spremaj se što brže." I tako se brzo spreme, sednu oboje na onoga konja, pa hajde s Bogom putovati. Posle malo kad zmaj dođe i vidi da carice nema, rekne svome konju: "Šta ćemo sad? ili ćemo jesti i piti ili ćemo terati?" A konj mu odgovori: "Jeo ne jeo, pio ne pio, terao ne terao, ne ćeš ga stići." Kad to zmaj čuje, odmah sedne na konja pa poteraj. A njih dvoje kad opaze za sobom zmaja gde ih tera, prepadnu se, te stanu nagoniti konja da brže trči, ali im konj odgovori: "Ne bojte se, ne treba bežati." Kad jedan put, ali zmaj već da ih stigne, onda konj pod zmajem poviče konju pod carevim sinom i caricom: "Za Boga brate, pričekaj me, hoću da crknem tebe vijajući." A ovaj mu odgovori: "A što si lud te nosiš tu alu. Nogama uvreten, te njega o kamen pa hajde sa mnom." Kad to čuje konj pod zmajem, a on mahne glavom i snagom, a nogama uvreten te zmaja o kamen; zmaj sav prsne na komade, a konj se s njima udruži. Onda carica usedne na ovoga konja, i tako otidu sretno u njezino carstvo i onde ostanu carujući do svoga veka.