![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Balkanski ratovi
|
Kad sve nije uspelo, da se stvori opravdan povod za rat, pojačana je s austriske strane antisrpska propaganda u Bugarskoj. Austro-ugarski poslanik u Sofiji, grof Tarnovski, delao je skoro javno. Pregovarao je lično ne samo sa Dvorom i vladom, nego i sa svima političkim ljudima, iz vladine većine i opozicije. Nimalo uvijeno on je potstrekivao Bugare na rat i obećavao im austrisku pomoć. Rusija pomaže Srbiju, govorio je on, pa s toga Bugarska treba da se veže uz Austro-Ugarsku. Bugari su od saveznika tražili lavovski deo. Od 130.000 kvadratnih kilometara zemljišta, koliko se dobilo od Turske, oni su tražili za sebe 85.000. Tražili su, da Srbi bezuslovno ispune savezni ugovor, iako su ga oni sami u mnogim tačkama napustili. Oni prema Srbima nisu ispunili sve primljene obaveze, a neke su menjali, dok su Srbi dali njima više nego je bilo predviđeno. Srpska pomoć za Jedrene nije bila ranije ugovorena, a zahvaljujući samo toj pomoći grad je pao. Srbi su s toga s pravom tražili reviziju ugovora. Kad Bugari, pod austriskim pritiskom, nisu na to pristali pozvao je ruski car, kao vrhovni arbitar, obe strane, da prepuste presudu Rusiji i njemu. Bugarski pretsednik vlade i tvorac saveza, I. Gešov, posle sastanka sa Pašićem, bio je voljan da pristane na rusko posredovanje i da pokuša još jednom da se nađe sporazum. Ali je kralj Ferdinand bio već rešen na rat i smenio ga je 2. juna, a na vladu je doveo dra St. Daneva. Austriska diplomatija upela je bila sve snage da osujeti sporazum. Ona je čak otvoreno govorila, da ne želi pogodbu koja bi zadovoljila sve strane. S toga se nisu nimalo ustručavali da javno, pred celim svetom, ustanu protiv poziva ruskog cara, smatrajući da on tobože ograničava nezavisnost balkanskih država. U stvari, ona je imala da ohrabri Bugare i kralja Ferdinanda da ne prima rusku arbitražu, nego da odluku donesu sami. Srbija se kolebala izvesno vreme, jer se u Beogradu pretpostavljalo da bi arbitraža mogla doneti izvesne ustupke na štetu njenih želja i momentanih poseda, ali je na kraju ipak pristala i kralj Petar uputio je caru pozitivan odgovor. Bugari su, međutim, pristajali na rusko posredovanje samo uslovno, to jest da Rusija unapred prihvati njihovo gledište. Mir s Turcima bio je potpisan 18. maja 1913. Posle njega imalo se prići podeli osvojenog zemljišta, odnosno obračunavanju zbog njega. Videći opasnost koja preti od Bugara, Srbija i Grčka ugovorile su savez, kome se pridružila i Crna Gora. Protiv Bugarske spremala se i Rumunija, koja je tražila jedan deo Dobruče kao otštetu za bugarska osvajanja na jugu. Stav Rumunije nije bio moralan i poticao je samo iz želje, da i ona, prilikom podele, turskog plena, ne ostane bez svog dela. Za Srbiju je saradnja Grčke i Rumunije bila od koristi manje vojnički nego politički. Vojnički Bugarska prema Rumuniji nije preduzimala apsolutno ništa, u nadi da će Austrija zadržati tog svoga saveznika. Prema Grčkoj uputila je jednu malu armiju od 30.000 ljudi. Svu je ostalu vojsku okrenula prema Srbiji. Ali diplomatski i politički ta je saradnja spasla Srbiju od austriskog napada. Nemački car Vilhelm II nije nimalo mario kralja Ferdinanda. Grčki kralj Konstantin, koji je u jesen 1912. nasledio svog oca kralja Đorđa, bio je Vilehmov zet, a rumunski kralj Karol bio je Hoencolern i nesumnjiv prijatelj Nemaca. Zbog njih car Vilhelm nije hteo da pravi smetnja ni Srbiji i bio je čak spreman da u Beču posreduje za nju. Po ličnoj naredbi kralja Ferdinanda Bugari su noću između 16. i 17. jula izvršili mučki napad na srbe i Grke na celoj liniji novih južnih položaja. Htelo se, da oni, izvršivši prepad, vojnički posednu sva ona mesta koja su tražili. S toga nisu objavili rat i s toga nisu hteli da napadnu muški i otvoreno, braneći svoje pravo. U svom prvom naletu Bugari behu uzeli na srpskim krilima dva-tri važnija položaja i kod Krivolaka ozbiljno zagrozili jednu srpsku armiju, ali su Srbi ipak odoleli. Kad su se sjutra dan pribrali izvršili su kontraofanzivu i odmah su, već idućih dana, postigli lepe uspehe. Glavne, strahovito krvave, borbe vodile su se na liniji Bregalnice i Zletovske Reke. Vojni stručnjaci podvlače neobičnu silinu udara u tom ratu; juriši i protivjuriši ponavljali su se svaki čas, uskakalo se u neprijateljske rovove, hvatalo se za gušu i go nož. Seljački vojnički material bio je pun strasti, sirov, snažan kao zemlja. Već 23. juna Srbi su kao pobednici ušli u Kočane, a 25. u Štip. S juga su Grci kod Kukuša razbili bugarsku vojsku i došli sa Srbima u dodir. Bugari su se, razočarani i razbijeni, povlačili na svoju tranicu. Za Bugare cela ova avantura imala je smisla samo da je brzo i potpuno uspela; ovako, i bez vojničkog neuspeha, oni su bili izobličeni i pretrpeli su moralni poraz. S vojničkim porazom njihov je položaj postao očajan. U Evropi sem Austro-Ugarske niko drugi nije bio za njih, ne čak ni njihovi oprobani prijatelji. Nedelju dana posle srpskog udarca došao je i rumunski. Rumunija je 27. juna objavila Bugarskoj rat, a odmah za njom pošli su i Turci da povrate Jedrene i izvesne položaje u Trakiji. Bugari su odmah, posle neuspelog prepada, nudili bivšim saveznicima mir. Tražili su posredovanje Rusije i Rumunije. Kad to nije pomoglo kralj Ferdinand je doveo na vladu čisto austrofilski kabinet dra V. Radoslavova. Austro-Ugarska se doista spremala da posreduje u korist Bugarske, ali ne da napadne sve njezine protivnike, nego samo Srbiju. Svoju nameru saopštila je i silama Trojnog Saveza, Nemačkoj i Italiji, ali su joj obe odgovorile negativno. Čak su je i opominjale, da u svom držanju prema Srbiji ide predaleko. Austro-Ugarska nije uspela ni da Rumuniju odvoji od ostalih saveznika, ni da je nagovori da uzme stav protiv Srbije. I pored svega, bečka vlada je izjavila 12. jula u Beogradu, da ne bi mogla ostati ravnodušna prema daljem agresivnom prodiranju Srba protiv Bugara. Primirje s Bugarima sklopljeno je, po njihovoj molbi, 17. jula u Nišu, a pregovori o miru vođeni su u Bukureštu i završeni 28. jula (10. avgusta). Car Franc Josif uputio je, pred završetak pregovora, naročitu depešu kralju Ferdinandu, u kojoj je kazao kako Austro-Ugarska neće dozvoliti, da "budućnost Bugarske zavisi jedino od ratne sreće". Austriska diplomatija trudila se, u isto vreme, da objasni Berlinu, kako njoj preti opasnost od uvećane Srbije, kako joj je Bugarska prirodni saveznik, i kako je i u nemačkom interesu da je, kao saveznika, podrži u toj politici. Ali Berlin nije popuštao. Sem srodničkih obzira prema rumunskom i grčkom dvoru, tamo se vodilo računa i o tom, da se neprijateljskim držanjem i zalaganjem za Bugarsku ne oteraju Rumunija, njihov dotadašnji saveznik, i Grčka u protivnički tabor. I s toga berlinska vlada nije prihvatila bečki predlog, da se izvrši revizija mirovnog ugovora u Bukureštu. Naprotiv. Car Vilhelm je čestitao kralju Karolu i kralju Konstantinu za sklopljeni mir i postignute uspehe. Tim je bečka politika bila skoro demonstrativno odbijena i njezin stav osamljen i onemogućen. Škripeći zubima i tužeći se na Nemačku, Beč je morao popustiti, isto kao i Sofija, ali ga to ipak nije urazumilo. Mirom u Bukureštu Srbiji je priznato celo područje južne Srbije koje danas drži sem strumičke oblasti, koja je tada pripala Bugarima. Na tom području Srbi su s puno dobre volje bili počeli da uvode red, željni da što pre osposobe te krajeve za novi kulturniji život. Ali to nije išlo bez teškoća. Podbadani i pomagani od Austrije i naročito od Bugarske Albanci su u septembru 1913. izvršili upad u Srbiju i zauzeli Debar, Ohrid i Strugu i uzbunili Arnaute sa srpskog područja. Kad je srpska vojska na taj upad odgovorila odmazdom i, prebacivši napadače, prekoračila albansku granicu uputila je bečka vlada Srbiji, posle ranijih opomena, verbalnu notu ultimativnog karaktera 4. oktobra, tražeći da se vojska povuče u roku od osam dana. Mi danas, iz samih bečkih akata, znamo pouzdano, da je ovaj slučaj uzet samo kao dobrodošao povod da se Srbiji nametne preventivni rat, koji se od ranije želeo, i da se ona unizi i onesposobi za duži niz godina. Beogradska vlada, željna spokojstva posle tolikih napora, popustila je odmah, ne hoteći da stvara nove krize. |