![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Despot Đurađ Branković
|
Veoma
zanimljiv i važan opis balkanskih zemalja i prilika ovoga vremena dao
je učeni francuski plemić, Bertrandon de la Brokier. On je bio uticajna
ličnost na dvoru Filipa Burgundskog. Kao i njegov otac, koji je učestvovao
u nikopoljskoj bitci, i Filip je pokazivao dosta interesa za balkanske
stvari i kad je počela papina akcija u korist balkanskih hrišćana on
je poslao mudrog Bertrandona da ispita prilike na istoku. Bertrandon
je proveo na Balkanu 1432/3. godinu i zapazio je na tom putu vrlo mnogo
stvari. Sultan Murat II, koji je tad imao 28-30 godina, bio je omalen,
gojazan, s tamnim licem i velikim krupnim nosem. Hvalili su ga da je
imao dobru narav. Pijančio je rado, a u pijanom stanju bio je široke
ruke. Imao je harem sa preko 300 žena i 25-30 mladića. Ovi su bivali
"češće s njim nego li žene". U turskoj vojsci nalazi se i
hrišćana, i to vazalskih i najamničkih odreda. Na sultanov dvor bio
je došao bosanski knez Radivoj, da traži sultanovu pomoć protiv bosanskog
kralja, "tvrdeći da ta kraljevina njemu pripada". Poslanstvo
duke milanskog, kome se pridružio Bertrandon, tražilo je od sultana,
da ustupi kralju Sigismundu Vlašku i Bugarsku do Sofije, Bosnu i Albaniju,
ali je to sultan odlučno odbio. Na povratku iz Jedrena poslanstvo je
videlo u bednom stanju hrišćansko roblje, koje je vođeno na prodaju,
a na putu su sreli, u teškim lancima, 15 ljudi i 10 žena, koji behu
zarobljeni u Bosni. U planinama, kojima su prolazili, bilo je dosta
hajdučije, koja se u našim zemljama javlja od početka XV veka. Niš su
našli razoren, a moravska dolina bila je "lepa, ravna, dobro naseljena
ljudima i selima". Kruševac, s razrušenim gradom, nalazio se u
turskim rukama, blizu tadašnje srpsko-turske granice. Despotova oblast,
koja počinje od Morave, bila je, kao i ostala moravska dolina, lepa
i naseljena. Ispod Stalaća, već razrušenog, Turci su držali 80-400 šajki,
da bi mogli, u slučaju potrebe, brzo prebaciti vojsku i konje. Putovanje
po unutrašnjosti Srbije bilo je naporno zbog velike šume i rđavih šumskih
puteva. "Ali prema drugim šumskim i brdovitim zemljama, i tu su
zemlje vrlo lepe i vrlo su dobro naseljene selima, i u svoj toj Rasiji
ili Srbiji, što je jedno isto, ima svega što je od potrebe." Despota
su našli u Nekudimu, u lovu. "Pomenuti rasijski despot bavi se
u ovoj varoši zato što su oko nje vrlo lepa šumska mesta za uživanje
i reke za svakovrsni lov, naročito sa sokolovima". Uza nj se tad
nalazio jedan Turčin, koji beše došao od sultana s pozivom, da despot
sa jednim sinom pošalje obavezni odred vojske. Taj je imao biti i opet
upućen u Albaniju. Bertrandon pominje, da je despot već bio dao sultanu
svoju kćer za ženu, što mi, na osnovu naših vesti, ne smatramo da je
tačno. Tad je samo dao pristanak. Isto tako neće biti tačno, da je tada
bila udata za grofa Ulriha Celjskog i druga kćerka despotova, nego je
tada stvar bila ugovorena. Uz despota se u Nekudimu nalazilo u taj mah
dosta njegove vlastele "s dugom kosom i velikom bradom", jer
je tu bilo stiglo poslanstvo bazelskog sabora, episkop Antonije i Albert
de Krispis, magister teologije, koje je putovalo za Carigrad i imalo
da dovrši pregovore oko crkvene unije. Obavešteni ljudi pričali su putniku
o bogatstvu rudnika Novog Brda, o kojem su se širili glasovi na mnogo
strana. "Tu se kopa srebro i zlato zajedno, i odatle se vuče 200.000
dukata na godinu. I da nije toga, mislim da bi despot do sad bio isteran
iz njegove zemlje Rasije". Sigismund je, veli, darovao despotu
više gradova u Ugarskoj, koji mu donose na 50.000 dukata prihoda, "da
ga načini svojim čovekom". "Ali on opet više sluša sultana
nego cara". Veoma je zanimljivo Bertrandonovo kazivanje o tadašnjem
Beogradu, čiji zapovednik beše raniji dubrovački podanik Matko Talovac.
Jedan deo gradske posade behu nemački najamnici. "Za ljude iz Srbije
rekoše mi", tumači pisac, "da se u grad nikako ne puštaju
zato što su turski podanici i Turčina slušaju; a Ugri su nepouzdani
i Turaka se toliko boje, da ne bi smeli čuvati mesto i sačekati Turčina
i svu silu njegovu, kad bi na grad udario".
Despot je vodio politiku, koja je imala biti prijateljska na obe strane, i prema Turcima i prema Mađarima. On je želeo da Srbiji obezbedi mir, ma i pod vrlo skupu cenu. Od Turaka je zazirao svakako više, jer je dobro video da kod njih prevlađuje ofanzivni duh, a da su Mađari više u stavu odbrane. Njegovu dvostruku politiku ne karakteriše verovatno ništa bolje nego udaja njegovih kćeri na dve sasvim protivne strane. Brakovi ti bili su čisto politički. Despot je preko njih hteo da uhvati veze sa pravim licima i Turske i Ugarske, a uspeo je udomiti obe kćeri zahvaljujući svom ogromnom bogatstvu i mirazu koji je uza njih dao. Naročito se za sultana priča, da je tražio i dobio velik novac. U dosta smušenoj i orientalski obojenoj hronici Ašik paše Zade priča se, kako "Vuk oglija (t. j. Vuković) posla darova preko mere mnogo". Prva je bila udata Katarina 1433. za grova Ulriha Celjskog, koji je bio bratić Varvare, žene kralja i cara Sigismunda, a sin moćnog Hermana II. Mara je data, po svoj prilici, u proleće 1434. sultanu Muratu. Da bi dokrajčio rat i na jugu svoje države despot je 14. avgusta 1435. sklopio mir i sa Mlečanima. I Republika je želela taj mir, da bi imala slobodnije ruke u odbrani Albanije i primorja od Turaka. Tim ugovorom predani su "katuni Crne Gore" iznad Kotora Mletačkoj Republici. Dosada se uzimalo, da je to prvi pomen Crne Gore u našim istoriskim spomenicima, ali je nedavno utvrđeno, da se on javlja još 1379. u dubrovačkim izvorima. Kolike su bile granice te Crne Gore ne može se sad pouzdano tvrditi, ali je verovatno da su obuhvatale Katunsku nahiju. Ovaj i ovakav pomen crnogorskih katuna daju jasnu oznaku za zanimanje i tip stanovništva. Ono je bilo u ogromnoj većini stočarsko. Ovom prilikom despot Đurađ je vratio kotorskom biskupu sve katoličke beneficije, koje su u njegovoj državi, a Mlečani su vratili pravoslavnom zetskom mitropolitu u svojoj. Posle izmirenja, 31. decembra primljen je despot sa sinovima i naslednicima za zakonitog građanina i plemića mletačkog. |