Istorija

Istorija Srpskog naroda

Despot Đurađ Branković

 

Kad je kralj Tvrtko video, da Turci uzimaju maha u Bosni i da zbog njihove pomoći ne može skršiti Stepana on je osetio potrebu da promeni svoje držanje. Za 25.000 dukata godišnjeg danka dobio je od sultana garantije, da će ostati priznat i pošteđen. Te veze s Turcima približile su Tvrtka i vojvodi Stepanu. U drugoj polovini 1436. god. došlo je čak i do saveza između njih dvojice protiv vojvode Radoslava. Njihovoj udruženoj snazi on nije mogo odoleti. U februaru 1438. izgubio je na jugu Trebinje, svoj najbolji i najznačajniji grad, a oteo mu ga je Stepan, da mu ga nikad više ne vrati. Na severu za nj je, u korist Turaka, bio izgubljen dobar deo župe Vrhbosne. Posle ovih neuspeha Radoslav je zadržao samo Podrinje i borački kraj, sa nešto oblasti oko Konjica i Trnova. Za vreme ovih građanskih ratova Bosna je osetno nastradala. Samo od 1435-7. god., po jednom franjevačkom izveštaju, bilo je srušeno i spaljeno oko 16 manastira i crkava.

U zimu, 9. decembra 1437., umro je mađarski kralj Sigismund koji je pola veka moćno i često presudno uticao na sudbinu Srbije i Bosne. Njegova osnovna politička linija bila je, da te dve države čvrsto veže za sebe i Mađarsku, ne dozvoljavajući im nikakve poteze samostalnije spoljašnje politike. S početka je to činio zbog samoodržanja, u borbi s napuljskim protivkandidatom, i u težnji da te zemlje ne izgubi i da se one ne ojačaju na mađarski račun. U drugom periodu, posle pojave Turaka, on je to činio radi mađarske sigurnosti. U tom pogledu bio je do kraja dosledan i uporan, ponavljajući udarce do protivničke iznemoglosti. U pojedinačnim njegovim potezima bilo je često brzine i plahovitosti, ponekad i nešto avanturističkog, ali uvek puno samopouzdanja. Osetna je šteta, što se bio zapleo na više strana i trošio snagu i na neke problematične podvige, pa nije mogao da usredsredi svu pažnju i svoju dosta veliku moć na pitanja Balkana. Ne samo radi balkanskih naroda i država nego u sopstvenom interesu Mađarske. I kad je sagledao tursku opasnost u pravoj meri on se nije sav dao na to, da je parališe ili suzbije što dalje; a dok je to sagledao turska snaga bila je uzela toliko zamaha, da se više nije dala oslabiti naivnim viteškim potezima i udarcima spremanim na mahove. Turci su, po Bertrandnovu pričanju, govorili pred kraj Sigismundove vlade sa prezirom o mađarskoj borbenoj snazi. U godini njegove smrti provalili su oni, s Vlasima zajedno, sve do Sibinja. Da im se osveti, naredio je stari kralj jedan od onih svojih brzih demonstrativnih upada u Srbiju. Mađarska vojska, sastavljena ne samo od Mađara, nego i od Poljaka i Čeha, prešla je 19. juna 1437. Dunav kod Požežene i prodrla duboko u Srbiju. Vodio je Janoš Marcali, jedan od ponajboljih vojskovođa Sigismundovih. Za tri dana stigla je mađarska vojska do Stalaća i popalila turske šajke pod njim, a sjutri dan je prodrla u Kruševac i zapalila i njega. Sam Sigismund izrečno je pohvalio bana Franka Talovca, koji je pošao "da popali i uništi grad Kruševac" što je to izvršio. Odmah potom počeli su Mađari povlačenje i već 27. juna nalazili su se prema Kovinu. Od takvih demonstrativnih pohoda, koje su vršili i Turci i Mađari, stradala su u stvari ponajviše samo naša područja ili oblasti naseljeni našim življem. Od njih nije bilo nikakvih pravih vojničkih koristi, niti su takvi pohodi mogli ma šta izmeniti u stanju snaga i odnosa. Pred sam prelazak mađarske vojske u otadžbinu stigla je turska potera iz Vidina. U borbi, koja se razvila na Godominskom polju kod Smedereva, turska vojska bila je potučena sa osetnim gubicima. Ogorčeni Turci opustiše okolinu Smedereva, kriveći Srbe da su bili u sporazumu s Mađarima. Ta optužba doprla je i do sultana. U Jedrenu se verovalo, da Mađari ne bi smeli vršiti takve pohode duboko po Srbiji da nisu imali nekih tajnih sporazuma sa Srbima. Da bi ga ublažio despot je morao predati Turcima braničevski kraj, da bi oni mogli vršiti neposredniji nadzor nad mađarskim kretanjima uz dunavsku liniju.

Kralja Sigismunda nasledio je njegov zet, austriski vojvoda Albreht Habzburški. Ova promena dala je, među drugim stvarima, povoda Turcima, da se odluče na krupnije korake. Oni su znali, da će u Mađarskoj morati doći do izvesnih razmirica, pošto novi kralj nije bio prihvaćen od svih krugova u zemlji, pa su hteli da iskoriste te njihove unutrašnje sukobe. U isto vreme, krajem 1437. god., behu otišli vizantiski car Jovan VIII i patriarh Josif sa velikom pratnjom u Italiju, da pregovaraju s papom o crkvenoj uniji i da, u isto vreme, traže i pomoć zapadnih hrišćana za borbu protiv Turaka. Ti pregovori otegli su se više od godina dana i doveli su 6. jula 1439. do svečanog proglašenja spajanja istočne i zapadne crkve u fjorentinskoj katedrali. Turci su bili obavešteni o toj stvari i znali su joj dobro politički značaj. S toga su odlučili da napadnu Mađarsku kao glavnu silu, koja im je mogla praviti smetnje. S njom zajedno rešili su da raščiste situaciju i u Srbiji, znajući da bi i despot u duši bio na strani hrišćanske lige i jer su im bili sumnjivi njegovi odnosi sa Mađarima.

Kralj Albreht je, odmah posle krunisanja, požurio u Češku, da tamo suzbije jaku opoziciju protiv sebe i da onemogući svog protivkandidata Kazimira, brata poljskog kralja. U Češkoj on se zadržao više od godine dana, ne obraćajući, prirodno, dovoljno potrebne pažnje južnim granicama. Turci su to iskoristili i 1438. god. ušli u Erdelj, pustošeći ga. Druga turska vojska operisala je u istočnoj Srbiji, gde je osvojila Borač i Ravanicu. Treća vojska prodrla je u Bosnu sve do Jajca. Ali to još nisu bili pravi vojnički podvizi, nego više smeli izvidnički zalet. Pravi napadaj došao je s proleća 1439. god.