Istorija

Istorija Srpskog naroda

Bugari i balkanski Sloveni

 

Za vreme vlade cara Lava ima jedna jedina, i to kasnija vest o držanju balkanskih Slovena. Knez slovenskog plemena oko Righina, Prebud, beše oko 735. god. osumnjičen da sprema navalu na Solun, i s toga bi vezan i odveden u Carigrad. Čuvši za to Sloveni i s Righina i oko Strume zauzeše se za nj, zajedno s nekim Soluncima, i izradiše kod cara ne oslobođenje, nego samo skidanje okova. Prebud, postavši polu slobodan, uluči priliku i pobegne, ali bi uhvaćen i posle novog pokušaja begstva ubijen. Na glas o njegovoj smrti slovenska plemena Strumljana, Righina i Sagudata, posle i Drugovića, opsedoše Solun i držahu ga tako opsednuta gotovo dve godine, prekinuvši mu sve veze na suhu i sav dovoz hrane morem. Iako je grad mnogo patio od gladi, on se uporno i hrabro branio, dok nije stigla careva pomoć i potisnula napadače. Velegeziti su tom prilikom ostali verni uz Grke, snabdevajući ih hranom. Vest je ova veoma karakteristična za snagu i samopouzdanje Slovena u neposrednoj blizini Soluna i tako daleko na jugu Maćedonije, kao i za njihove međusobne odnose.

Usled strahovite kuge i pomora behu opusteli ne samo gusto naseljeni i prljavi glavni grad, nego i mnoge oblasti u unutrašnjosti Vizantije. Da popuni praznine pouzdanim elementom car Konstantin V Kopronim, naslednik Lavov, dade preseljavati u prestonicu grčko stanovništvo iz unutrašnjosti i sa otoka, a u opustela i ispražnjena područja po Trakiji dade dovesti svoje saplemenike Sirce i Jermene kao bedem protiv Bugara i Slovena. To dovede do sukoba i rata s Bugarima, koji je s prekidima trajao oko dvadeset godina. Za vreme tih borbi, vođenih s promenljivom srećom, Bugari su bunili i maćedonske Slovene, da bi s njima zajedno imali više izgleda na uspeh, i ovi su im se pridruživali. Jedna kratka vizantiska vest beleži, da je Kostantin oko 758. zaratio i na njih, pa neke zarobio, a neke pokorio. Bugarski han Telec (od 761. god.) imao je, u ratu, "kao saveznike ne malu množinu Slovena." Ali, i on i njegovi saveznici pretrpiše strašan poraz kod Anhijala, 763. god. Telec bi u Bugarskoj radi tog poraza ubijen. S ovim nesrećnim ratovanjem u vezi je i jedna velika seoba slovenskih plemena, koja "bežeći iz svoje zemlje" pređoše Crno More, pa se s carevom doznakom naseliše u Maloj Aziji oko reke Artanasa. Broj slovenskih izbeglica cenio se tom prilikom na 208.000 glava. Za Slovene ovoga vremena, verovatno za one oko Soluna, znamo još da mnogo gusare Arhipelagom. 768. god. car je morao da otkupljuje od njih stanovnike otoka Imbra, Teneda i Samotrake, davši za 2.500 tih robova – svilene haljine!

Bugarski vladar Telerig (od 768/9. god.) koji je uspeo da sredi prilike u zemlji posle poraza od 763. videvši zemlju nastradalu od pustošenja, poraza i građanskih ratova, i usled odlaska one velike mase Slovena, dođe na misao da počne novu kolonizaciju Bugarske. Pomišljao je u prvom redu na susedna slovenska plemena Brsjaka. Počeo je slati ljude, da pregovaraju s njima o tome, a spremao se, ako ne mogne drukčije, i da ih i silom preseli. U Carigrad je u jesen 773. došla vest, da Bugari za taj pohod opremaju 12.000 ljudi. Da ih predupredi, car napade i pobedi Bugare u njihovoj zemlji. Od daljih težih udaraca spasla ih je samo careva smrt (775.).

Avarska država, sa kojom su Sloveni za više od dva veka imali toliko veza, preživljavala je u ovo doba svoje poslednje dane. Avari su se umešali u germanska plemenska razračunavanja i pomagali su bavarskog vojvodu Tasila protiv Karla Velikog. To izazva njegovu osvetu. Od 791. god. počinje njegova široko organizovana ofanziva protiv Avara i u alpskim predelima i u panonskoj dolini. Uplašeni njegovom snagom, Avari se među sobom bore ne znajući kako da mu se odupru; jedni su za pokornost, drugi za rat, treći za traženje veza sa susedima. Sve to nije pomoglo. Franačka vojska, u kojoj je bilo i Slovena, prodrla je duboko u avarsku zemlju, između Dunava i Tise, i osvojila njihovu prestonicu sa "hringovima", ograđenu sa devet otkopa od kamena ili ilovače, i tu ugrabila bogati, vekovima sabirani, plen bivših kagana. Avarski otpor bio je neznatan. Oni su se, uplašeni, predavali ili begali daleko preko Tise, bez traga. Kod Slovena, u Ruskoj Hronici, ostalo je predanje o tom njihovom bednom završetku. Ovaj pohod završen je 796. god. Tek posle tog pohoda javlja se pokušaj jednog većeg ustanka, ali i tad ne kreću sami Avari, nego udruženi sa nekim slovenskim plemenima. Ova su stradala prilikom prolaska franačkih četa preko njihova područja, a imala su razloga i inače da budu nezadovoljna franačkom upravom. Ustanak je izbio 797. god., i, s prekidima, tinjao do 799., kada je definitivno ugušen. Koliko je tu bilo klanja – ubijanja, veli franački hroničar Ajnhard, svedoče najbolje pusta panonska polja, u kojima se čak izgubio i trag ljudskog naselja. "U ovom ratu izgibe sve plemstvo hunsko, propade sva slava". Avari se rasuše, a izvesni im delovi pretopiše se u srodne Bugare ili posle u Mađare, koji će docnije doći na njihova stara sedišta i obnoviti opet hunske uspomene. Poslednje vesti o pokoravanju panonskih Huna – Slovena Francima potiču iz 803. god., tada se oni "predadoše carevoj vlasti sa svim što imađahu".