![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Dalje borbe sa Turcima
|
|
Kada su u Beču videli da se turska snaga lomi sve očiglednije oni su živo želeli da svoje uspehe što više prošire. Računali su sa saradnjom balkanskih naroda, koja bi im olakšala i fizičke i materialne napore. Car Leopold je već početkom 1687. god. pozivao carigradskog patriarha da prihvati hrišćansku stvar; računao je i sa Šerbanom Kantakuzenom; pomišljao je i na Srbe. Videći ta bečka nastojanja Branković se ponovo pojavio sa svojim zahtevima i predlozima. Poslan u Beč kao Kantakuzenov poverenik 1688. god. on je radio više za sebe. Kantakuzen je zazirao od bečke pomoći i pregovarao je samo da dobije vremena; Branković je, međutim, žurio, da iskoristi povoljan čas. On je nudio u Beču saradnju srpskih ustanika, a, po primeru Kantakuzenovu, tražio je priznanje i čuvanje srpskih prava i pravoslavne vere, i povlačenje carske vojske iz hrišćanskih oblasti posle turskog potiskivanja. Kao brat jednog pravoslavnog vladike Branković je imao veza sa pravoslavnim sveštenstvom ne samo iz Erdelja i u Vlaškoj, nego i sa licima iz unutrašnjosti Turske, koja su preko Vlaške išla za Rusiju. Zahvaljujući tim vezama i svom položaju na Kantakuzenovom dvoru on je došao u posrednu vezu sa patriarhom Arsenijem III Crnojevićem, koji se u to vreme nalazio u istočnoj Srbiji. Po želji Brankovićevoj i uz nagradu od 150 dukata, patriarh je 1688. god. potvrdio Đorđu, da njegova loza vodi od starih srpskih despota. Poverovao je svakako, znajući valjda da je starih Brankovića bilo u bivšoj ugarskoj državi, da na dvoru vlaškoga kneza ne bi imao pristupa i reči, kad ne bi "kućić". U Beču Branković je iznosio plan, da se saradnjom carske vojske i srpskih ustanika vaspostavi Ilirska država. Ta država, koju je on poznavao samo po knjigama, maglovito i nepouzdano, imala je da bude tobožnji nastavak stare države Brankovića, sa Slavonijom i Sremom, od Osijeka do Beograda, Jenopoljskom "ili Raškom", i sa naročitim priznanjem na Hercegovinu i Banat s Temišvarom. U toj državi vladar bi imao biti, naravno, on, kao knez Rimske Imperije. Čovek velike mašte, pun ambicija, nerealan i nesiguran u svakom pogledu, Branković je pričao, da će carska vojska zateći na granici 30.000 srpskih ustanika. Posle pada Beograda, kad je trebalo da carska vojska počne operacije u Srbiji, 20. septembra 1688. izdata je carska povelja Brankoviću. Carska kancelarija nije htela da dade nikakav pismeni odgovor na njegove predloge o obrazovanju i odnosu nove ilirske države, nego je samo, da zadovolji njegovu ličnu taštinu, izdala diplomu, kojom ga car izdiže u red grofova. Posle toga Branković se s ponosom potpisuje kao "nasledni despot celokupnoga Ilirika i veliki vojvoda Gornje i Donje Mizije, knez Svete Rimske Imperije, dukata Sv. Save, Crne Gore i nasledni gospodar Hercegovine, Srema, Jenopolja i grof ugarski". Iz Beča Branković je stigao austriskoj vojsci u Erdelj. Čekao je tu na carski proglas da se narod diže na oružje, ali je u međuvremenu odlazio i u Vlašku, gde je, iza Šerbanove smrti, došao na vlast Konstantin Brankovan, protivnik Austrije. I Šerban i Brankovan behu ušli u izvesne pregovore s ruskom vladom, da bi, pomoću nje, kao pravoslavne sile, suzbijali uticaj katoličke Austrije. U tim vezama učestvovao je i Branković, iako ne ni duboko, ni s nekim većim planom. To je izazvalo nepoverenje bečkih krugova prema njemu. On je međutim, u proleće 1689., počeo neku akciju za spremanje ustanka i iskupio je oko 800 ljudi, ali se nije usuđivao da pređe na desnu obalu Dunava i da počne neposredan rad u narodu. Nije prešao u Srbiju čak ni onda, kad je carska vojska potukla Turke kod Batočine i uzela Niš. Generalisim austriske vojske, Ludvig Badenski, obavešten o vezama Brankovićevim sa Rusima i sumnjivim vlaškim knezom, beše dobio u ruke jedan njegov proglas narodu, u kom se potpisivao kao despot Ilirika. Imao je čak i saslušanje jednog kaluđera, koji je govorio da će despot, ako ustreba, svoje zemlje uzeti i silom. Zabrinut zbog toga on je naredio da se Branković pozove i zatvori. To je i učinjeno u Kladovu 29. oktobra 1689. Kako je tada bio lišen slobode Branković je više nikada nije dobio. Od tada, pa do svoje smrti, 1711. god., on je proveo u stalnoj internaciji i sužanjstvu, u Beču i Hebu. Koliko je za vreme slobode bio beznačajan u srpskom narodu i bez ikakva uticaja, toliko je dobio za vreme ovog tamnovanja. U njemu se počeo da gleda narodni mučenik, koji strada zbog same sumnje i skoro nevin. Branković, iako nimalo simpatičan ni po svom moralu ni po svom delovanju, ipak izaziva izvesno saučešće. Kažnjen je daleko teže nego što bi zasluživala njegova krivica. U zatvoru on se dao na pisanje svojih opsežnih Hronika, velikog dela od 2681 strane, koja je, mada nije nikad u celini ugledala sveta, vršila osetan uticaj u našoj historiografiji. Branković je čitao mnogo, a u dugom zatvoru imao je dovoljno vremena za rad. Njegovo delo, mada ima ličnu boju i lične motive, pretstavlja ipak lep napor; N. Radojčić, koji ga je naročito studirao, hvali naročito njegov memoarski deo. |