Istorija

Istorija Srpskog naroda

Dubrovačka republika

 

Kad je 1526. god. pala mađarska država pred Dubrovnikom je stajao samo izbor između Mletaka i Turske kao vrhovnih gospodara. Iako hrišćani, Mlečani im nisu bili bliži srcu. Dubrovnik je bio trgovački toliko razvijen, da bi Mleci, u sopstvenom interesu, kao konkurenti, morali da mu škode. Tursko susedstvo i turska vrhovna vlast, znalo se, neće biti laki. Ali im Turci, koji nikad nisu bili dobri trgovci, nisu ni mogli ni hteli poslovno smetati. Naprotiv. Oni su dali Dubrovčanima, kao svojim haračarima, povlašćen položaj u celom svom prostranom carstvu, otvorili im sve svoje pijace, i ostavili im potpuno slobodne ruke u unutrašnjim poslovima i svima drugim vezama. Godišnji danak koji su plaćali sultanu ustaljen je bio od 1481. god. na 12.500 dukata i Republici, koja se razvijala u punoj meri, ta obaveza sve do kraja XVI veka nije padala teško. Kada se imala da odluči kome da pristupi Republika se nije mnogo kolebala i već iste, 1526. god., priznala je sultana kao vrhovnog gospodara. Nije kakav svetovni državnik ili trgovac, nego je baš jedan sveštenik, i to pesnik, Mavro Vetranović, smatrao za patriotsku dužnost da svom gradu savetuje ovakvu politiku:

S bogom se ti združi i mimo sve ino
I dvori i služi otmansko kolino!

Da nije doneo takvu odluku Dubrovnik bi, vrlo verovatno, ili bio pokoren ili bi, opkoljen Turcima sa svih kopnenih strana, imao vrlo mnogo da strada. Grad je imao hrišćanskog saosećanja; u njemu se i kroz književnost i inače davalo ponekad, iako oprezno, izraza bolu zbog teške hrišćanske sudbine, ali se čuvala svoja koža. Turskoj sili nije bilo brane. Zavađani i ljuto međusobno zakrvavljeni hrišćani, koje je već počeo da razdvaja protestantski pokret i nove krize s njim u vezi, nije je mogao da stvori. Mlečani ponajmanje.

I otkle ste postali vi nijeste dosada
Oružjem prijali ni sela ni grada,

 

Poručuje im dubrovački pesnik i ljutito i nedvosmisleno. Naprotiv. Na njih "uzdiše poglavje krstjansko", jer njihova nevera

 

vaj, mnogu gospodu
U rasap rastjera da izgube slobodu.

 

Uostalom, ako već Mlečani osećaju da imaju snage da nekog spasavaju i štite, nek se obrnu prema istoku, nek brane Kipar i povrate Carigrad, a Dubrovnik nek ostave njegovom udesu. On je našao svoj put i ne samo u ondašnjim prilikama, nego sve do kraja XVIII veka, on se nikad nije pokajao što je tako učinio.