![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Srpske međusobice
|
|
Na papskoj kuriji predlagali su isto tako oštre mere i protiv starih neretljanskih gusara, koji nikako nisu hteli da se okane svog starog zanata. Pleme Kačića bilo je u tom pogledu najviše na zlu glasu. Kralj Andrija im je pretio kaznenom ekspedicijom; papa Honorije III pozvao je susedne Spljećane, da i oni suzbijaju to zlo. Kačići se nisu dali obuzdati; oni su samom papinom legatu Akonciju spremali zamke. Po svemu se čini, da je bilo izvesnih veza između Bosanaca, Neretljana i Zahumljana; čak nije nemoguće da je zaseda protiv Akoncija došla baš kao slovenska reakcija na rimske pokušaje, da slomiju otpor naših ljudi. "Patareni" među Kačićima glavni su oslonac za tu pretpostavku. Pritisnuti nešto jače, Neretljani su god. 1226. malo popustili, ali ih je zao glas gonio i dalje. U dubrovačkoj obavezi prema Mlecima od 13. januara 1232. izrično se veli, da Dubrovčani neće primati u svoj grad Kačiće i Omišane, "ili druge karamije i pljačkaše ili otimače", i da će pomagati Mlečane, ako krenu svoje lađe protiv njih. U opšte, biće neprijatelji svima gusarima "od Drača do Mletaka". Tek za vreme priprema za krstaški rat u Bosni, Omišani su iz predostrožnosti, 17. marta 1235., sklopili mir sa Dubrovnikom. Rat je u Bosni besneo u punom jeku, kad je kralj Vladislav preneo u Mileševo telo Sv. Save. Savez Vladislavljeva tasta, cara Asena, sa nikejskim Grcima pokazao se odmah na delu i 1236. god. udruženi pobednički saveznici ugrožavali su sam Carigrad. Vladislav nije ulazio u tu akciju, kao što se nije mešao ni u druge političke poslove Bugara. Ali bi po svoj prilici bio uvučen u rat između Bugara i Mađara, koji su ovi spremali, osokoljeni uspehom u Bosni, nešto iz svojih računa, a nešto po pozivu pape Grgura IX, da nije došlo do one strašne najezde Tatara, koja je 1241. god. preplavila Mađarsku i zahvatila i severni deo Balkana. Kao vihor jurnule su konjičke horde Tatara odnekud iz ruskih stepa u srednju Evropu. Kumanske čete prsnule su pred njima na sve strane; ruski kneževi behu pokoreni; poljski gradovi Krakov i Breslava porušeni. Mađarski kralj, u borbi s njima, pretrpi strahovit poraz i morade bežati čak u Primorje, na Rab i u Spljet. Tatari su pošli za njim, ali već rasuti po širokom području, preko kog su prevalili. Razbijeni od Hrvata pod Klisom, oni su preko Bosne, Srbije i Bugarske došli na donji Dunav, harajući i pustošeći uz put sve do čega su mogli doći. Pošteđeni su ostali u Primorju samo gradovi s jakim bedemima (stradali su ipak Kotor, Svač i Drivast) i za konjanike teško prohodne šume sa zbegovima. Na zemljištu južne Rusije pribraše se ti i drugi odredi ponovo i osnovaše moćnu tatarsku državu Zlatne Horde. Taj njihov pohod izvazvao je uzbunu kroz sve zemlje kuda je prošao. Nešto taj potres, a još više smrt cara Asena (+1241.), koji je bio glavna Vladislavljeva podrška, biše uzrok, da se u zemlji javio pokret protiv njega. Njemu se dogodilo isto ono, što i njegovom starijem bratu Radoslavu posle poraza cara Teodora. Kao novi kralj izbio je njihov treći brat Uroš, zvani Hrapavi (valjda zbog ospica), negde tokom 1242. god. Zanimljivo je, da je glavni otpor protiv Uroša organizovao ne Vladislav, nego njegova žena, koja se beše možda toga radi, sklonila u Dubrovnik. Nije verovatno, da joj se Vladislav nije pridružio samo s toga, što je bio negde zatvoren. Dubrovačka Republika obavezala se kralju Urošu, da na svom području neće trpeti nikakve agitacije protiv njega. Vladislav se posle izmirio sa Urošem i priznajući vrhovnu vlast mlađeg brata vladao je, čini se, u Zeti. Jedan zapis iz manastira Mileševa, iz 1264. god., pisan je, veli se, "u dane blagovernog kralja Uroša i brata mu kralja Vladislava". Za vlade prva dva sina Stevana Prvovenčanog Srbija je bila pod političkim uticajem moćnijih suseda, epirskih Grka i Bugara. Ni jedna ni druga vladavina nisu bile s toga mnogo popularne; Vladislavu se, na primer, prebacivalo da je Sv. Sava bio "begun" ispred njega. Ali, ta vladavina i jednog i drugog brata, mada na oči neslavna, bila je ipak od znatne koristi za Srbiju. Radi jakih veza, koje su imali i Radoslav i Vladislav, niko od suseda nije smeo da ih uznemiruje; Epir i Bugarska, koji su im mogli postati vrlo opasni, pretvorili su se u zaštitnike. S toga kralj Uroš, kad je došao na vladu, zatiče zemlju neistrošenu i sposobnu za podvige i s toga je mogao da se javi s izvesnim autoritetom u času, kad je imalo da se likvidira pitanje već dotrajalog Latinskog Carstva. Dalmacija je stradala ponajduže od posledica tatarske najezde; između
Spljeta i Trogira došlo je čak do rata, koji je pretio da uzme opasnije
razmere. Bežeći ispred Tatara kralj Bela se bio spasao u Trogir, gde
ga primiše s puno pažnje. Iz zahvalnosti on je poveljom od 18. marta
1242. god. dao tom gradu izvesne posede, od kojih su neki od ranije
bili spljetska svojina (n. pr. Ostrog). Zbog toga Spljećani napadoše
na Trogirane kriveći ih za otimačinu. Trogirane su pomagali hrvatski
plemići odani kralju, a Spljećani, kojima jedno vreme nije išlo dobro,
pozvaše kao saveznike bosanskog bana Ninoslava, humskog kneza Andriju
i još neke susede. Bana Ninoslava izabraše čak za svog gradskog kneza.
Događaji se posle toga spletoše. Bosansko-spljetski napadaj na tvrdi
Trogir nije uspeo, ali je zato stradala trogirska okolina. Spljećani
napadoše i druga neka mesta, kao Klis. Ugroženi gradovi obratiše se
u nevolji samom kralju. Ovaj uze stvar vrlo ozbiljno, naročito radi
Ninoslavljeva učešća i poče spremati dve vojske: jednu protiv Spljeta,
a drugu protiv Bosne. Vojsku protiv Spljeta vodio je slavonski ban
Dionisije; ona je u leto 1244., u zajednici s Trogiranima, napala
grad i prisilila ga na predaju. U miru, sklopljenom 19. jula, Spljećani
su bili prilično uniženi; kraljeva darivanja Trogiranima morala su
biti ispunjena. Iz amnestije, koju je ugovor predviđao, bili su isključeni
spljetski saveznici, s Ninoslavom na čelu. Vojsku protiv ovog drugog
vodio je sam kralj Bela i dopro s njom do grada Glaškog. Pojedinosti
o tom ratovanju nisu poznate, ali je sigurno da Bosna ovom prilikom
nije mnogo stradala. U povelji od 20. jula 1244., kojom kralj daje
povlastice i potvrđuje imanja bosanskoj crkvi, kaže se da je na to
pristao i ban Ninoslav sa svojom braćom i velikašima. Kralj se nalazio
u glaškom gradu od 15-21. jula; sudeći, prema tom kratkom trajanju
i ovoj povelji može se čak misliti da do borbe nije ni došlo, nego
da se ban pokorio kralju i izgladio stvar mirnim putem. |