![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Obnova pećke patrijaršije
|
|
Druga
je crta proizvod stanja u kom se naš svet našao. Osiromašeni ljudi,
gledajući opštu nivelaciju, naš stari život i na dvorovima vladara i
velikaša nisu zamišljali mnogo drukčijim od života koji su oni sami
vodili. Tako će, na pr., majka Kraljevića Marka, gospođa kraljica, savetujući
sina da se ženi, reći:
O
moj sinko, Kraljeviću Marko, Drugom prilikom scena je još ubogija: Sjede
Marko s majkom večerati Kao kakav hajduk, ili uskok, Marko trza ženi Filip Madžarina tri niza dukata i s tim ide da pije u novu mehanu; a kad ga Filip udara buzdovanom Marko, svestan svoje nadmoći, odgovara kao kakav stočar iz planine: "Ne budi mi po kožuhu buha." Bolanom Dojčinu, najboljem junaku Soluna, nema ko drugi da odvede konja na potkivanje do njegove ljube Anđelije. To kazuje jasno i nedvosmisleno, da u narodnim redovima, kad su stvarane ove pesme, nije više bilo očiglednih razlika između tih visokih krugova i drugog našeg sveta. Kult prošlosti cenio se među njima ne po njenoj sili i granicama, nego po njenim licima, koja su se borila da zaštite slabe i da slomiju nasilnike, i koja su bila shvaćena kao nosioci bolje pravde. Stvarao se više kult ideje nego kult materije. Nema sumnje, da je tim shvatanjima znatno doprinosilo i sveštenstvo, čiji je uticaj u stvaranju naše epske poezije mnogo veći nego što se dosad obično uzimalo. Pogrešno bi bilo misliti, da je sa uticajem sveštenstva ojačao kod nas možda i klerikalni duh. Pravoslavna crkva bila je od Sv. Save stalno više narodna nego verski duhoborna ustanova. Od Nemanjine borbe protiv bogumilske jeresi mi nikad u našoj crkvi nismo više imali nekog jeretičkog ili šizmatičkog pokreta. Ono što je oduvek činilo glavnu snagu srpskog pravoslavlja, ono što se u narodu kaže "srpska vera", to nije vera ortodoksije ili uopšte neka dublja religija, nego je to ono što je spojeno s verom kao duhovno nasleđe starine. To je fond svih verovanja prebojen dosta tankim slojem verske dogmatike. Kao svi patriarhalni narodi mi smo bili puni tradicionalizma, a za vreme duge turske vlasti mi smo bili ponovo vraćeni u takav život. Naša crkva bila je izuzetno liberalna prema narodnim običajima, nešto što nije htela da izaziva sukobe, a kasnije, što je sveštenstvo, lišeno mogućnosti većeg obrazovanja, i samo imalo ista shvatanja o tim stvarima kao i široki narodni redovi. Običaj Krsne slave, svojstven danas samo Srbima, neposredan je izraz kompromisa crkvenog obreda i jednog starog narodnog običaja. Takav je slučaj sa kultom badnjaka, sa toleriranjem šišanog kumstva, sa ivanjdanskim običajima i dr. Ta liberalnost shvatanja, zatim identifikacija crkve i stare naše države kao prirodne celine učinili su, da je pojam o pravoslavlju i "časnom krstu" postao širokom asocijacijom ideja uverenje, da je crkva organski deo i izraz narodne celine u prošlosti, koji se održao jer je imao za sobom božije proviđenje. Crkva i narod su jedno; jedna im je prošlost, jedna sudbina sadašnjosti, pa, prema tome, i jedna saradnja za budućnost. S toga Njegoš, iako sveštenik, osećajući tu duboku vezu u narodu, i pušta, da se njegovi junaci sa ponosom kunu "verom Obilića". Manastiri su bili naša glavna zborišta kroz čitavo vreme od XVI do XIX veka; u narodu je i danas ostao izraz "idem k crkvi" mesto "u crkvu", da se kaže šta je pravi cilj odlaska. Nijedna veća akcija u narodu tih vremena nije se krenula bez njihova učešća. |