![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Prvi pad Srbije
|
|
Vojvoda Stepan Vukčić, osvajajući Zetu, beše došao u sukom s Mlečićima. Ovi su pristajali da on zadrži Gornju Zetu, ali nisu hteli pristati da se učvrsti u Donjoj, a naročito ne u Primorju. Izvesna plemena i bratstva podeliše se na protivničke strane. Budvani, Ljuštičani i još neki primorci priđoše Mlečanima. Kao primorska mesta, na domaku mletačke flote; sa starim trgovačkim vezama sa Mlečanima; sa dosta mešanog stanovništva, koje je izvesnim delom stalo pod uticajem Kotorana, protivnika i Sandaljevih i Stepanovih, oni su mislili da ne mogu postupati drukčije. Uz to je i stari despot, kivan na Stepana, poručivao ljudima da se drže Mlečana, nadajući se da će kao nagradu za to dobiti mletačku pomoć ma kakve vrste za vaspostavljanje svoje vlasti u Srbiji. Protiv Stepana je bio i kralj Tvrtko, samo mu taj u ovo vreme nije mogao mnogo škoditi. Uz Stepana su od primorskih građana bili pristali samo Barani. U leto 1442. Stepan je morao naglo prekinuti akciju u Zeti zbog neke teže krize u unutrašnjosti svoje zemlje. Pomagan od Mlečana digao se bio protiv njega njegov prvi rođak knez Ivan Vuković, sin Sandaljeva i Vukčeva trećeg brata Vuka, tužeći se, da ga je Stepan lišio nasledstva i učešća u vlasti. Tek u jesen mogao je Stepan nastaviti počete operacije u Zeti, ali je 22. oktobra pred Barom pretrpeo poraz. Kad Mlečani ne uzeše u obzir njegove ponude za mir Stepan nastavi ratovanje, i pomagan od Stevana Crnojevića prodre, u drugoj polovini decembra, do samog Skadra. U proleće 1443. Stepanovu akciju pomagali su i Turci iz Albanije. Stepan je postigao dosta uspeha pridobivši na svoju stranu Paštroviće i dosta Zećana, ali je u junu izgubio Bar. U nezgodi, nemajući svoje flote, Stepan je došao na misao da stupi u veze sa novim gospodarem južne Italije, napuljskim kraljem Alfonzom V Aragonskim, koji je bio poznat kao mletački neprijatelj. Baš tokom ove godine oteo je Alfonz celu Jakinsku Marku mletačkom štićeniku Franji Sforci i dobio tako znatan uticaj u južnom delu Jadranskog Mora. Sem s njim, Stepan je ušao u veze i sa drugim starim neprijateljem Mletaka, sa Đenoveškom Republikom, iako mu ova nije mogla biti od naročite koristi. Mlečani su požurili da Stepana oslabe pre nego bi te veze donele neke opasnije rezultate. Početkom 1444. god. oni su uzeli Omiš i Poljica, a postigli su dosta uspeha i u Zeti. Pokoleban hrišćanskim uspesima i uplašen za svoju budućnost prišao je u martu Mlečanima Stevan Crnojević, glavni stub Stepanove politike i moći na toj strani. Stepan se, i sam zabrinut, prihvatio grčevito za kralja Alfonza. Ovaj je 19. februara 1444. sklopio i formalan savez s njim, jamčeći mu se za sve poimenično navedene posede Stepanove. Po Alfonzovim rečima Stepan se njemu "predao", t. j. primio njegove pokroviteljstvo "sa svima svojim vazalima". Učinio je to, očevidno, da bi u slučaju pobede hrišćanske lige važio kao vazal jednog hrišćanskog a ne turskog vazala; a i s toga, što se zbog takve veze nadao jačoj pomoći za borbu protiv Mlečana. Pitanje popunjavanja bosanskog prestola prošlo je bez težih spoljašnjih kriza. Herman Celjski, kome je kralj Tvrtko II bio namenio presto umro je pre njega, a Hermanovi naslednici nisu mogli da se nametnu sami, znajući da bi u narodu bili rđavo primljeni. Mađarski kralj, koji bi, možda, da je hteo, mogao da im pomogne, nalazio se baš u ovo vreme u punoj borbi s Turcima, koja ga je zauzela svega i u kojoj je, posle, i zaglavio. A sem toga nije mu išlo ni u račun da pojačava moć svojih protivnika. Jedini pretendenti behu sinovi kralja Ostoje, Radivoj i Tomaš. Njih su katolički krugovi smatrali kao nezakonite, pošto im se otac oženio po drugi put za žive prve žene. Radivoj se odavno otimao za krunu, ali, iako je imao ranije pomoć Turaka, nikad mu nije pošlo za rukom da dobije više značaja. On se, istina, nazivao kraljem, imao je svoj dvor, i javljao se s vremena na vreme svojim porukama u Dubrovniku, ali ga tamo nisu uzimali mnogo ozbiljno. Tomaš se dotad manje isticao, ali po svojim diplomatskim sposobnostima stajao je svakako iznad brata. Njega je sam Tvrtko odredio kao naslednika i Tomaš je odmah, po njegovoj smrti, uzeo vlast. Radivoje je pokušao da ga omete, ali nije uspo. Izvesni sukobi, koji su izbili tim povodom, prošli su bez težih potresa. Glavni vođa opozicije protiv novog kralja bio je vojvoda Stepan Vukčić. Tomaš je odmah prihvatio borbu s njim; naravno, najpre s toga što je ustao protiv njega, a zatim što se Stepan držao s Turcima. Posle hrišćanskih uspeha u jesen 1443. Tomaš se sasvim opredelio za hrišćansku ligu; njena stvar izgledala je da stoji ne može biti bolje. Ta promena u držanju Bosne primetila se odmah na mađarskom dvoru i naglašavana je kao očigledan rezultat uspeha. U borbi Tomaš je postigao izvesne uspehe, jer su u isto doba ratovali protiv Stepana i Mlečići napadajući Omiš i Poljica. Tomašu se pridružio i sin vojvode Radoslava, Ivaniš Pavlović. U proleće 1444. kralj je sklopio i formalni savez s Mlečanima protiv Stepana i poseo je nešto zemljišta oko donje Neretve. Više uspeha imao je na istočnoj strani i protiv Turaka i protiv Stepana, zahvaljujući i dobroj meri pomoći Pavlovića. Sredinom maja oteo je od Turaka grad Srebrenik. Požurio se da ga uzme pre nego bi u nj ušla despotova vojska. Kako je despot bio saveznik mađarski Tomaš se potrudio da objasni svoj postupak i na mađarskom dvoru. Njegov glavni zaštitnik tamo bio je glavom Janko Hunjadi. Njemu je Tomaš 3. juna te godine izdao jednu povelju punu priznanja. U njoj kralj priznaje, da ga je na bosanskom prestolu utvrdio kralj Vladislav na zauzimanje i preporuku Hunjadijevu. Priljubljujući se s toga potpuno uz moćnog mađarskog magnata, Tomaš se zakleo na službu i vernost mađarskom kralju, a Janku se zarekao da će mu biti i ostati veran prijatelj. Kao znak svoje odanosti on će Janku davati svake godine po 3.000 zlatnih fiorina. Tako je bosanski kralj postao, u neku ruku, ne samo vazal mađarske krune, nego i njenih velikaša. Učvrstivši se kod Mađara Tomaš je hteo da popravi svoj položaj i u zemlji. Protivnici njegovi smatrali su, da on kao "nezakoniti" sin nije dostojan krune. Kako je, uz to, bio oženjen ženom iz puka nije imao potrebnog oslonca kod vlastele. Na koga se on sve oslanjao u prvo vreme ne znamo sasvim pouzdano; Ivaniš Pavlović prišao mu je iz stare porodične mržnje na Kosače i Stepana naročito. Da bi stekao novih prijatelja, a naročito da bi pridobio katoličko sveštenstvo i papsku kuriju Tomaš je u leto 1444. primio njihovu veru. Malo potom sporazumeo se potpuno i sa Dubrovčanima. |