![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Potiskivanje Bugara kao srpskih takmaca
|
|
Bilo je Bugara, koji su tom prilikom nudili kralju da se ujedine Srbija
i Bugarska. Stevan je pristao na mir, vrlo povoljan po dojučerašnjeg
protivnika. On je povratio na presto svoju sestru Anu i njenog maloletnog
sina Jovana Stevana. Za svaki slučaj caricu je otpratio u Trnovo jedan
odred srpske vojske. Inače, unutrašnju upravu u Bugarskoj kralj nije
hteo da menja; sve vlasti i lica ostali su onakvi, kakvi su bili i pre
poraza. U teritorijalnom pogledu Srbija se, isto tako, nije htela mnogo
koristiti; u najboljem slučaju izvršena je samo ponegde ispravka granice.
Srbi su ovom pobedom postigli vrlo mnogo. Bugarska je bila oslabljena i konačno svedena u svoje granice između Dunava i Marice, da se za čitav Srednji Vek nikad više ne usudi i ne uzmogne obrnuti prema vardarskoj dolini. Tom pobedom Srbija je sebi potpuno obezbedila posed Maćedonije i nesmetan izlaz na Egejsko More. Sa caricom Anom došao je u Bugarsku srpski politički uticaj; u Trnovu se od Velbužda stalno vodilo računa o držanju Srbije i njenim interesima. Ovom pobedom Srbija je za dugo razbila svaku novu mogućnost političkih saveza na Balkanu protiv sebe; nju više na Balkanskom Poluostrvu ne sme da izaziva i napada nijedna druga država. Svest o toj pobedi, tako davnoj ali tako važnoj, održala se u narodnoj poeziji sve do XIX veka. U pesmi Vukova Zbornika "Ban Milutin i Duka Hercegovac" peva se o pogibiji bugarskoga kralja Mihajla i o tom kako je car Stepan seo "u zemlju bugarsku" i "umirio zemlju Bugariju." U Bosni je, u zborniku B. Petranovića (III), zabeležena i druga pesma o "Caru Dušanu i kralju Mihajilu." U historiskom pogledu, po svom značaju i po svojim posledicama, pobeda na Velbuždu pretstavlja jedan od najkrupnijih datuma u našoj prošlosti Srednjeg Veka. Grčka vojska nije sačekala povratak Srba iz Bugarske, nego se s juga prebacila u Trakiju, da tamo iskoristi nevolju i uzgred opljačka dojučerašnjeg saveznika. Srbi su se, posle malog odmora, uputili i na jug, protiv njih i povratili su bez muke zauzeta mesta na granici. I u tom pohodu istakao se mladi kralj Dušan. Kralj Stevan (Uroš III) slavan je naročito po svojoj zadužbini, manastiru Dečanima, podignutim nedaleko od Peći, po kome je dobio i svoje ime: Stevan Dečanski. Narodne pesme s ponosom pominju taj još uvek potpuno očuvani manastir, koji je zidan od "kamena merdžanije," donošena tobože čak preko mora; manastir koji je lep "da ga lepšeg nema" i visok "da ga višeg nema". Gradio ga je Kotoranin, fratar Vita, za punih osam godina, 1327-1335. god., i uneo je u nj, sem poleta i snage, ukusne kombinacije romanskih zapadnih tradicija sa nešto istočnjačkih elemenata i dao mu je mnogo ornamentike i skulpture u belom mramoru. "Tehnička preciznost", kazuje Andra Stevanović, "može se takmičiti sa današnjom tehnikom". Dečanska hrisovulja, kojom je kralj dao bogate prihode manastiru od sela i ljudi, jeste najveća srpska povelja, i vanredno je značajna za proučavanje srpskog državnog života u Srednjem Veku. Ali kralj Stevan nije dočekao dovršavanje te lepe građevine. Kao što je imao tešku mladost, tako mu behu teški i poslednji dani. On je najtragičnija ličnost dinastije Nemanjića, koja je najveći deo života provela u žrtvi, bolu i patnji. Još kao dečko on je taoc kod Tatara; lišen posle majke na način koji je bio pun poniženja i za nju i za njega; gonjen od oca i dat dželatu na oslepljenje; svrgnut s vlasti od sina; a možda i umoren od svirepih protivnika. Protiv njega su ustajali i otac i brat i sin. Kao da ga niko nije voleo, ili se bar niko nije zalagao za nj. Teško je reći odakle sve to dolazi i da li u ponečem nije bilo i njegove krivice, ali on je doista bio mučenik. Kad bi uzeli da je za sukobe s ocem više krivice do Milutina nego do njega, to ne bi mogli reći sa sigurnošću i za poslednji sukob sa sinom mu Dušanom. Nastavljač spisa arhiepiskopa Danila kazuje bez ustručavanja, da Stevan, otac, "nenavist diže na svog sina". Ima mišljenja, da je tu mržnju izazvala druga žena kraljeva, Grkinja Marija, koja da je želela da obezbedi presto ili udeo u vlasti svom sinu Simeonu-Siniši, koga je dobila u braku sa Stevanom. Drugo tumačenje spora između oca i sina svodi se na politička neslaganja. "Jedan od glavnih razloga što je u leto 1331. god. izvedena nasilna promena na prestolu", piše St. Stanojević, što je zbačen kralj Uroš i na presto podignut mladi prestolonaslednik Dušan, valja tražiti u nezadovoljstvu, koje se pojavilo zbog promene, izvedene u Bugarskoj, kojom je suzbijen srpski uticaj tamo, i što su time, kako je srpskom javnom mnjenju u taj mah moglo izgledati, uništeni svi rezultati pobede kod Velbužda." Koliko se danas zna, stvari su se razvijale ovako: već u jesen 1330. god. znalo se, da su otac i sin protivnici i da se spremaju na borbu, tražeći obojica izvesne pomoći od Dubrovčana. U proleće 1331. god. krenuo je kralj Stevan na Dušana, koji je živeo u Zeti, i prodro je do Skadra rušeći sinove posade. Tom prilikom potpuno je razorio Dušanove "palate mnoge divne", koje behu podignute na obali Drimca. Dušan se pred ocem povukao na drugu stranu Bojane. Na očeve pozive da mu se pokori i vrati nije hteo da se odazove, bojeći se, da otac ne postupi prema njemu onako, kao nekad Milutin prema Stevanu. Ipak, posle dužih pregovora, oni su se nekako izmirili vezavši se uzajamno "strašnim kletvama". Dušan je, iza tog, prešao u Trebinje, meseca maja, a odatle je, po pozivu, sišao u Dubrovnik i tu bio vrlo srdačno dočekan. Ali, započeta borba tinjala je i dalje. Kralj Stevan, sumnjajući na sina, tražio je od njega bezuvetno da mu lično dođe. Ne verujući ocu, koji je bio uporan, Dušan je nameravao da ostavi Srbiju i tako izbegne očevu gnevu. Ali njegova zetska vlastela, nezadovoljna upravom Stevanovom, stade otvoreno na Dušanovu stranu i diže s njim zajedno bunu. Neočekivano, oni stigoše pred Nerodimlje, gde se nalazio Stevanov dvor, spremni za borbu. Kralj je jedva uspeo da sam na konju, sa malo ljudi, pobegne u Petrič. Potera je odmah pošla za njim, uhvatila ga tu i predala Dušanu. Ovaj je, po savetu vlastele, čitavu očevu porodicu uputio u grad Zvečan, gde je imala biti čuvana. Odmah iza toga sazvan je državni sabor u Svrčin, gde Dušan bi priznat i ponovo krunisan za kralja, na Malu Gospojinu, 1331. god. Stari kralj Stevan nije dugo preživeo svoj pad. Umro je 11. novembra iste godine, i to, kako se čini po navodima nekih pisaca, nasilnom smrću. Nemire u Srbiji iskoristili su Bugari, da oteraju s vlasti nepopularnu kraljicu Anu. Za novog cara bi doveden sin kneza Sracimira i Mihajlove sestre, Jovan Aleksandar. Ali ne želeći toj akciji dati politički, antisrpski karakter, iako ga je verovatno u dubini bilo, Bugari su požurili da tu promenu prikažu, u glavnom kao više ličnu i unutrašnju stvar. Sam novi car Aleksandar živo je želeo, da u Srbiji ne dobije neprijatelja i radi toga je odmah počeo pregovore o tom, da se orodi sa Dušanom. I doista, već o Uskrsu 1332. god. izvršeno je venčanje mladog srpskog kralja i Aleksandrove sestre Jelene. Odnosi između zeta i šuraka postali su iza toga srdačni; Dušan je, bez ikakve bojazni od Bugara, mogao na široko da razvija svoje akcije i prema Grcima i prema Mađarima. |