![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Preokret u držanju Srba
|
|
Na
papsku stolicu beše početkom 1592. god. došao Kliment VIII, čovek koji
je živo želeo da dođe do bliže saradnje među hrišćanskim državama i
da se obnovi značaj rimske crkve, koji beše znatno potkopala Luterova
reformna akcija i verske borbe s njom u vezi. Njegova nastojanja da
dođe do novog hrišćanskog saveza imala su samo polovan uspeh. Francuska
i Mleci ne htedoše da se pridruže Austriji, i u savez uđoše samo papska
kurija, Španija i Austrija. Papi i krugovima oko njega činilo se, s
razlogom, da to nije dovoljno i da savez treba proširiti. Pošto je zapad
bio pocepan moglo se pomišljati samo na istočne narode, na erdeljske
Mađare, Rumune, Poljake i Ruse. Prvi put težila je sad sama papska kurija
da uvede Rusiju u rešavanje evropskih pitanja. Na papsku kuriju delovali
su u tom pravcu katolička lica s naših strana, koja su mogla i videti
i čuti kako se širi postepeno ruski uticaj među balkanske hrišćanske
države. Rusi su imali svoje ljude u Carigradu i Svetoj Gori, koji su
među sveštenstvom razvijali interes za Rusiju. Mnogi naši kaluđeri XVI
veka iz Svete Gore i unutrašnjosti išli su u Rusiju da traže pomoći
i vraćali su se otud s prilozima u novcu i stvarima i sa pričama o prostranoj
pravoslavnoj carevini. Hvarski biskup Petar Čedolini, u posebnoj pretstavci,
početkom 1593. god., predlagao je papskoj kuriji, da se pošalje poseban
izaslanik na ruski dvor, koji bi krenuo Ruse i Poljake u borbu protiv
Turaka. Rusi, kao pravoslavni, imaju pod Turcima dosta jednovernika,
"na čiji se ustanak ima računati kao na jednu od osnovnih pogodaba
za uspeh." U istom smislu je izveštavao i opat Aleksandar Komulović,
koji je obišao sav Balkan i znao stvari neposredno. U tom smislu su
se obratile papi 1. juna 1593. i albanske starešine, svakako pod uticajem
sličnih agitatora.
Turci su već s jeseni 1593. god. počeli neprijateljstva u zapadnoj Ugarskoj i tim još više potakli papinu aktivnost za stvaranje lige. Početkom 1594. god. Komulović je krenuo na istok noseći papin poziv caru Feodoru. Papini i austriski izaslanici radili su, međutim, i na drugim stranama. Njihovo delovanje u Erdelju, kod kneza Sigismunda Batorija, i kod susednih Srba izazva prvi ustanak među Srbima u Banatu. U martu 1594. god. ustanici i hajduci napadoše i popališe Vršac, možda još ne kao izraz dobro pripremljene akcije nego iz hajdučke nazlobrzosti i pod utiskom vesti da je izbio tursko-austriski rat većih razmera. Međutim ima znakova kao da je lugoški ban, Đorđe Palatić, Batorijev čovek, poticao Srbe i Vlahe toga kraja, da se u što većem broju dignu na Turke. Biće da je bilo sličnih pokreta i u unutrašnjosti. Među Arnautima katolicima, a i među susednim srpskim plemenima, bilo je i agitacije i vrenja već tada. Nije još sasvim utvrđeno šta je neposredno potaklo Sinan-pašu, glavnog zapovednika turske vojske, da toga proleća 1594. god. uzme mošti Sv. Save iz Mileševa i da ih spali na Vračaru 27. aprila 1594. god. On nije mogao biti ni jednog časa u sumnji, da će takav postupak duboko ozlojediti Srbe. Šta je hteo s tim? Da kazni Srbe za taj lokalni ustanak u Banatu, ili da ih unapred zaplaši? Nama se čini da su motivi morali biti dublji. Takav postupak prema mrtvima nije bio u običajima Turaka; telesa kraljeva Milutina i Dečanskog i telo kneza Lazara i drugih srpskih svetitelja ostala su pošteđena sve do naših vremena. Očevidno je, dakle, da se htelo tim svetogrđem Sv. Save pogoditi samu crkvu i njene pretstavnike, koji su u Savi gledali svog duhovnog rodonačelnika. A to se dogodilo što turske vrhovne vlasti sa Sinanom na čelu nisu bile zadovoljne držanjem srpskih crkvenih lica, njenim vezama i radom u narodu, i što su spaljivanjem Savina tela hteli, i simbolično i stvarno, da spale srpsku slobodarsku misao, koja se počela sve jače osećati. Posle ovoga bilo je jasno, da će ustanak u srpskim zemljama zahvatiti širi obim. U samom Banatu on se razbuktao neočekivano. Ustanici zauzeše Bečkerek, Lipovo, Titel i nekoliko drugih mesta. Ustanički duhovni vođa postao je vladika Teodor Tivodorović. Turci su pretrpeli velike gubitke, ali su na kraju, ipak, prevladali zahvaljujući premoći i svojoj boljoj organizaciji. Erdeljski knez Žigmund Batori, koji se dugo lomio da se konačno opredeli, nije ih prihvatio u odlučni čas i u punoj meri, iako su mu Srbi nudili despotsko dostojanstvo i buduću srpsku krunu. Posle poraza dobar deo Srba povukao se u Erdelj i tamo se naselio. Za vladiku Todora kazuje se, da je potom osnovao u Sibinju srpsku episkopiju; a jedan srpski natpis beleži, da je temišvarski paša vršačkog vladiku "odro na meh". U leto 1594. god. počela je velika turska ofanziva u Mađarskoj. Sinan-paša osvojio je važni Đur između Budima i Beča i upinjao se potom uzalud da uzme i Komaran. U jesen povukao se na zimovnik u južnu Ugarsku s namerom da idućeg proleća udari na Beč. Ali mu je veliki ustanak u Vlaškoj i Moldavskoj pokvario namere. Na Porti postadoše veoma nezadovoljni takvim ishodom rata i svrgoše Sinana u februaru 1595. U jesen te godine poveo je vojsku sam novi sultan Muhamed III, da slomije Austriju i njene saveznike, erdeljskog i vlaškog kneza, ali ni on nije imao mnogo sreće. Rat se produžio i izazivao na sve strane nove pregovore, nove veze i nove akcije. Papska kurija živo je radila na tom, da izazove ustanke kod hrišćana na Balkanu, a u prvom redu kod Srba i Arnauta. Njih su smatrali kao najborbenije i kao najželjnije da se otresu turske vlasti. Ovog puta glavno središte papine akcije postao je Dubrovnik, kroz koji je prolazilo nekoliko njenih agenata i radnika i nekoliko problematičnih avanturista. Republika se, naravno, pravila da ne vidi stvari i čuvala je do kraja svoju vazalsku lojalnost. Pesnik Franjo Lukarević Burina postao je španski poverenik u Turskoj, a Antun Sasin, koji je u svojim Razbojima od Turaka opevao ovo ratovanje, sav je bio na strani hrišćana. Jedan od aktivnih agitatora beše fra Dominik Andrijašević, član hercegovačkih Andrijaševića iz Popova. On je već odavno hvatao veze sa ljudima iz Hercegovine i ugovarao ustanak. U tom su ga, po papinoj želji, pomagala mnoga ugledna crkvena lica, koja su i inače učestvovala u pokretu. Sam korčulanski biskup dolazio je u Budvu, da radi na ustanku. Jedine smetnje na koje su nailazili poticale su od Mlečana, koji su bili ljuti protivnici cele ove akcije i koji su zazirali od toga, da se Španci ne utvrde na istočnoj obali Jadrana. |