![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Preokret u držanju Srba
|
|
U Bosni se za to vreme bio odmetnuo Dželali Hasan
paša, zvani "pisar" ili "skrivan", zadajući dosta
brige turskim vlastima. Uzeo je bio, u otsustvu begler-paše, svu vlast
u svoje ruke, 1603. god. Austrijanci su pokušali izvesne pregovore s
njim, a koliko su bili slabi vidi se najbolje po tom, što nisu mogli
da ovu pometnju u Bosni iskoriste i da se dočepaju bar jednog dela te
zemlje. Čak ni onda, kad su se između Bosanaca i sultanove vojske s
jedne i Hasanovih četa s druge strane vodile ogorčene borbe. Poraženi
Hasan bio se povukao u proleće 1604. god. iz Banje Luke prema Sarajevu,
ali se ni tu nije mogao održati. Iz Graca su uzalud slate poruke karlovačkom
generalu da mu priskoči u pomoć. Smešne izgledaju, posle toga, sve kombinacije
i planovi, saslušavani i rađeni u austriskim dvorskim kancelarijama
i upućivani u Rim i na druge strane, kako bi carska vojska na što lakši
način mogla da zavlada Bosnom. U celom radu bilo je dosta i podvaljivanja.
Za fra Dominika Andrijaševića, jednog od glavnih agitatora, pronosilo
se, na pr., da su kod njega, prilikom jedne premetačine, nađeni lažni
pečati, koje je udarao u ime nekih lica iz Bosne.
To sve nije opametilo ljude. Austriski dvor nastavljao je stalno pregovore i obećavanja, a od 1606. god. pojačali su nešto svoju aktivnost i Španci. Od srpske strane javljali su se u Gracu i Pragu, na dvoru nadvojvode Ferdinanda i careva zamenika nadvojvode Matije, uz sumnjivog Andrijaševića pećki kaluđer Damjan Ljubibratić, koji je već 1597. god. imao misiju u Rimu, i druga inače malo poznata lica, od kojih se Nikola Drašković izdavao za plemića bosanskog i bio u vezama sa franjevcima. Možda će imati pravo Jovan Tomić, koji je mislio da ta stalna austriska pregovaranja i obećavanja nisu činjena bez izvesnog plana. Njima se, misli on, "išlo na to da se izazove pokret, koji će zadržati Turke, da svu silu svoju ne odvlače u Ugarsku". Obećavalo se još i u toku 1606. god., iako je izmorena i svima nevoljama izmučena zemlja jedva čekala mir, o kome su s Turcima vođeni potajni pregovori i koji je sklopljen 1. (11.) novembra 1606. na ušću Žitve u Dunav. Za ovo vreme i Mlečani su izvršili jedan napad protiv Dubrovnika. Krajem januara 1603. poseli su oni dubrovačko ostrvo Lastovo, da bi tobože sprečili uskočke gusarske napadaje. Dubrovčani se u nevolji obratiše papi i hrišćanskim vladarima, ali im je glavna pomoć došla od Porte, koja se zauzela za Republiku Sv. Vlaha kao za svog vazala. Posle izvesnog zatezanja Mlečani su bili prisiljeni da 1606. god povrate oteti otok i da obuzdaju svoje prohteve. Kad su prestale neposredne veze sa Austrijancima naši su se ljudi, upućivani sa raznih strana, stali obraćati španskom dvoru. Kao sredozemna sila, protivnica Mletaka, Španija je u to vreme težila da dobije koje uporište na istočnoj obali Jadranskog Mora i nalazila je za tu težnju izvesne podrške i na papskoj kuriji. Ona je s toga prihvatala ponude izvesnih ljudi iz Albanije, koji su je pozivali da im pomogne u ustanku protiv Turaka. Tim ljudima pridružili su se Andrijašević i Ljubibratić. Na španskom dvoru oni su bili primljeni lepo, jer su se pretstavljali kao narodni opunomoćenici, s kojima je već ranije ozbiljno pregovarao i austriski dvor. U Španiji oni su čak sklopili i pogodbu o pokretu Srba i Arbanasa. Već u leto 1606. napala je španska flota Drač, a iduće godine izbio je novi bunt u Albaniji. U Napulju, kod španskog vicekralja, sticale su se razne vesti i razne vrste ljudi. Izaslanstva vojvode Grdana cenjena su ipak naročito; po njihovim izveštajima to je bio, principalissimo huomo". Za nj se ozbiljno pomišljalo, da bi mogao sa Senjaninom Ivom Vlatkovićem pomoći da se ponovo otme Klis i da ima vrlo širok uticaj. Njegov ugled, kaže jedan izveštaj od 15. maja 1607., bio bi dovoljan da digne ustanak u Crnoj Gori i okolnim stranama. A taj bi ustanak naterao Turke da razdele svoje snage. Ali sa skupim iskustvom od pre nekoliko godina Grdan nije hteo da se izlaže nikakvoj opasnosti pre nego Španci ne dođu u jadranske vode i ne počnu ozbiljne operacije. I s toga je pregovarao ali čekao. Špansko otezanje učinilo je, da su naši ljudi stali tražiti nove veze. Izbor je pao na vrlo nesrećnu kombinaciju, na savojskog vojvodu Karla Emanuela I, čoveka ambiciozna, ali prevrtljiva i skroz nepouzdana. Tražeći neku krunu u Evropi on bi se bio zadovoljio i sa Albanijom. Preko izvesnih lica iz tih strana obavestio se o dotadašnjem radu na oslobođenju Albanije i stupio u veze i sa vojvodom Grdanom. O srpskim stvarima njega je obavestio Damjan Ljubibratić, koji je došao iz Napulja u Turin. Početkom 1608. god. došla su u Dubrovnik dva vojvodina plemića poverenika tražeći tu sastanak sa Grdanom i stvarajući veze s ljudima iz Hercegovine. Došla su zajedno s Ljubibratićem, koji im je imao biti posrednik. Po sporazumu s njima trebalo je da on lično ode do Grdana, ali on to, ne znamo zašto, nije učinio, nego je uzeo za posrednika Ivu Rašljanina, istina prijatelja Grdanova, ali mletačkog čoveka. Tako su Mlečani, i inače prilično obavešteni, sad doznali za sve pojedinosti. Dobili su tom prilikom mogućnost i da pročitaju pisma, koja je vojvoda savojski bio uputio patriarhu Jovanu i Grdanu. Srpski glavari (pismeni izveštaj mletački kaže, conti et principali del paese di Albania) odgovorili su vojvodi da željno očekuju njegovu akciju da bi ga rado primili za svog kralja. Vojvodi je pisao i patriarh Jovan, a obratio se u isto vreme i papi i španskom kralju skrećući im pažnju na ozbiljnost stvari i opasnost po hrišćanstvo, ako ona ne uspe. Srpski glavari sastali su se bili u manastiru Kosijerevu, 18. februara 1608., i sa tog sastanka uputili su odgovor Karlu i pismo španskom kralju tražeći energičan podvig. Iz Napulja je na ta pisma stigao patriarhu odgovor, koji ga je tešio nadama, i koji je jasno govorio da, zbog zauzetosti na drugoj strani, Španija ne može u taj mah učiniti ništa na istoku. Ali je bilo dosta ljudi koji su još verovali i kojima lično nije možda bilo u interesu, da se svet smiri. A uskomešali su se bili na više strana. U leto 1608. stigao je u Turin, vojvodi Karlu, i jedan arhiepiskop iz Bosne sa četiri kaluđera, očevidno u istom poslu. Glasovi su se širili stalno, da je španska flota već na putu i da akcija tek što nije počela. Naročito je slao suviše optimističke i netačne izveštaje kaluđer Damjan, koji se bio suviše zapleo u ove stvari i bio ili suviše lakomislen ili odviše naivan. Pod uticajem njegovih i drugih poruka Srbi su sazvali širi zbor u Moraču i na njemu su 13. decembra 1608., u patriarhovu prisustvu, glavari Crne Gore i istočne Hercegovine po drugi put doneli odluku, da će priznati Karla Emanuela za svoga kralja kada dođe da ih oslobodi, i da će ga patriarh krunisati po starom običaju. Patriarh je uz to tražio priznanje svih prava pravoslavne crkve, a izrično je naglasio da "u naše strane nikako nećemo ni jezuita, ni nikoga drugoga, koji bi puk hrišćanski obraćao na zakon rimski." |