Istorija

Istorija Srpskog naroda

Preokret u držanju Srba

 

U poslednjoj desetini XVI veka pojačala se i srpska imigracija u Slavoniju. Primer je dao orahovački vladika Vasilije. To doseljavanje pomagao je zapovednik hrvatske granice baron Johan Herberštajn, u sporazumu sa visokim vojnim krugovima. U glavnom su prelazili Srbi iz turske Slavonije u austrisku, u Rovišće, Koprivnicu, Poganac, Sv. Križ, Ivanić. Pre doseljavanja pogranične austriske vlasti davale su Srbima razna obećanja, da bi ih lakše pridobili na svoju stranu, ali posle doseljenja javljale su se iste pravne teškoće kao i u Hrvatskoj. Glavni vlasnik u tim oblastima bila je zagrebačka biskupija, koja je branila svoje interese. Vojne vlasti zastupale su Srbe i odbijale su zahteve biskupije u glavnom onim istim razlozima, kojim su ih branile i u Hrvatskoj. Prema Srbima one su bile u obavezi, jer su im ranije obećavale da neće biti ničiji podložnici. Sem toga, one su se bojale da se razočarani Srbi ne vrate u Tursku i da tako ne imadnu dvostruku opasnost: ponovnu opustelost granice i razdraženo neprijateljstvo Srba s njihovim turskim pomagačima. "Doseljavanje Srba u austriski deo Slavonije", piše A. Ivić, "bilo je najintenzivnije od god. 1595. do god. 1600., a doseljavanje u Hrvatsku od god. 1600. do god 1611." Na početku XVII veka u tadašnjoj Hrvatskoj, u varaždinskom i karlovačkom generalatu, broj pravoslavnih duša, to će reći u pretežnoj većini Srba, cenio se na 60.000 duša.

Borbe o odnosu posednika i srpskih doseljenika nisu prestajale. Posle sklopljenog mira s Turcima 1606. god. činilo se, da je prošla neposredna opasnost i da Srbe treba pritegnuti. I zagrebački biskup i velikaši tražili su od cara, da ispuni njihove zahteve. General Trautmansdorf i nadvojvoda Ferdinand zalagali su se za to, da se prema Srbima ima što više obzira. I uspeli su u priličnoj meri. Posle nekoliko uzaludnih pokušaja da dođe do uzajamne nagodbe kralj Ferdinand II, 7. avgusta 1623., uzeo je doseljenike pod ličnu zaštitu i obećao im, da ih u novim posedima neće niko smetati. Tim, istina, celo pitanje nije bilo skinuto konačno s dnevnog reda, ali je položaj Srba u znatnoj meri olakšan. Malo kasnije, 25. septembra (5. oktobra) 1630., dvor je odobrio Srbima poseban statut, koji je određivao njihovu unutrašnju organizaciju. Po tom statutu Srbi su dobili poseban položaj. Imali su, na čelu svojih opština, izabranog kneza, i svoje suce. Inače su svi, od 18. godine, imali služiti u potpunoj ratnoj opremi, u slučaju turskih napadaja. To je bila vrlo jevtina vojska, daleko jevtinija nego najamničke čete, kojima se tako često pribegavalo, i uvek relativno brzo pripravna. Uz to, obrađujući zemljišta na opusteloj granici Srbi su dizali privrednu snagu zemlje i tim i posredno i neposredno bili od koristi državi. "G. 1626.", piše dr. J. Mal, "kraljevski komisari cenili su ukupni broj uskočkih obitelji varaždinske granice na 1.200, a vladika je pak, Maksim Predojević, naspram Levakoviću tvrdio, godine 1641., da je u to vreme bilo u zagrebačkoj biskupiji oko 11.000 pravoslavnih kuća". General Trautmansdorf govorio je još 1613. god., da bi Srbi doseljenici "u slučaju pobune, mogli nastupiti sa većom moći nego cela Slavonija".

U ovo vreme bilo je i velikog iseljavanja iz srednje Dalmacije. Za vreme borbi oko Klisa 1596. god. i posle njih okolnom stanovništvu svetili su se i Turci i Mlečani. Jedan narodni ustanak u tom kraju 1603. god. doveo je do smenjivanja turskog sandžaka Mehmed-bega, ali je taj čovek uspeo da postane bosanski paša, i da se, s tog položaja i inače, sveti svima protivnicima. To je izazvalo velike seobe i uklanjanja. Od 1603-1624. god. računa se, da se moglo iseliti do 10.000 kuća. Tada su opusteli manastiri Dragović i Krupa. J. Erdeljanović je svojim proučavanjima došao do rezultata, da je tada izvršena i seoba Bunjevaca na područje Bačke. Dr. R. Jeremić je utvrdio, da prezimena i narodne pesme Bunjevaca pokazuju, da su krajevi između Neretve, Vrbasa, Save, Kupe i Jadrana bili njihova najdugotrajnija etapa. I ostala proučavanja potvrdila su tu činjenicu. Bunjevačko stanovništvo, koje potiče iz zapadne Bosne i Hercegovine, povlačilo se najpre prema Dalmaciji, a odatle u dunavske oblasti. Naselili su se u oblasti Subotice, Baje i Sombora, iz kojih su se pre toga, 1598. god., mnoga srpska naselja sklonila prema severu, u okolinu Ostrogona. Sam naziv bunjevac čest je po celoj Dalmaciji i upotrebljava se samo za katolike. Etimologija reči još nije sasvim ubedljivo protumačena.

U tim krajevima, u XVI i početkom XVII, dovelo je do velikih zapleta i pitanje uskoka. Iz početka, dok su i sami ratovali protiv Turaka, Mlečani su primali i pomagali uskoke, ali pred kraj XVI veka, kad su verovali da se stvari obrću protiv njih, Mlečani su im postali neprijatelji. I to ogorčeni. Za vreme borbi oko Klisa i posle njih oni su gonili ne samo njih, nego i svoje podanike, koji su bili s njima u vezi, pa čak i visoka sveštena lica, kao, na pr., šibeničkog biskupa. To je izazvalo osvete uskoka na svima stranama. Oni su ometali mletačku trgovinu i na kopnu i na moru, pravili drske zalete u mletačke luke, harali i pustošili gdegod su mogli. Njihovi protivnici zvali su ih s toga ljutito ,razza di ladroni’, ali su priznavali da imaju simpatija u narodu zbog napadanja na Turske. U tom pogledu veoma je zanimljivo pročitati delo zadarskog nadbiskupa M. Minućia Historia degli uscochi i njegova nastavljača P. M. Paola. Austriske vlasti, kojima su uskoci bili jedna vrsta saveznika, pomagala su ih novčano i zatvarala su oči na izvesna njihova nedela. Mletački protesti, česti i ponekad vrlo energični, nisu mogli da izmene stvari. Austriski pokušaj da obuzda uskoke 1602. god. završio je formalnom bunom. Da bi im doskočili preduzimali su više mera. Nemajući pouzdanja u talijanske vojnike da se nose s njima, ni u Hrvate, koji im nisu bili sigurni, oni su protiv njih dovodili Arbanase. Prokazivali su ih i Turcima. Od god. 1597., kad su uskoci opljačkali njihove lađe u Rovinju, oni su protiv njih vodili prave hajke. Ne bez krupnih razloga. Uskoci su u leto 1605., u jednom retko smelom podvigu, doprli sve do Trebinja i Slanog, a zaleta do Neretve bilo je više puta. Naročito su se bili uplašili u Mlecima kad su čuli, da Španci nastoje dobiti Senj od Austrije kao bazu u severnom delu Jadranskog Mora. Tada su mletačke vlasti ozbiljno pokušavale da kupe taj grad od Austrije. Kad to nije pomoglo došlo je 1615. god. do blokade Senja i hrvatskog Primorja i na kraju i do pravog rata između Mletaka i Austrije. Rat je zainteresovao celu Evropu i stavio uskočko pitanje pred hrišćansku savest. Posredovanjem sa više strana ratovanje je završeno mirom u Madridu 1617. god., po kome je Senj morao biti raseljen.

U narodnoj poeziji, koje je uskočke podvige pratila sa vidnim saučešćem, nema mnogo motiva i pesama o borbama s Mlečanima, jer se osećalo da ta borba između hrišćana nije mnogo simpatična. Senjanin Ivo, ili Ivo Vlatković, ne pamti se ni kao austriski kapetan, ni kao mletački protivnik, nego kao prvoborac protiv Turaka. To je bila sredina, u kojoj se, tada, nije pitalo za poreklo, i veru, nego se samo gledalo ko je bolji junak na teškom mestu prema opštem neprijatelju. Narodna pesma ne zna ni to, da je Senjanin Ivo 1612. god. u Karlovcu bio pogubljen za kaznu, što je opljačkao hranu iz carskih magacina i lađa. Očevidno, srpski pevač ne bi želeo da skrnavi pomen jednog junaka, s kojim bi zajedno morao da oskrnavi i čitavu grupu lica, koje je idealizovao i u kojima je gledao svoje osvetnike.