Istorija

Istorija Srpskog naroda

Put na Berlinski kongres

 

Svoje aspiracije na Bosnu i Hercegovinu istakla je Austro-Ugarska prema Rusiji u Rajhštatu, 26. juna 1876., prilikom sastanka careva Franca Josifa i Aleksandra II i njihovih ministara spoljašnjih poslova. Rusija i Austrija složile su se tom prilikom da očuvaju Srbiju i Crnu Goru ako budu tučene od Turaka, a u slučaju njihove pobede dozvoljavala bi im se izvesna proširenja, ali bi Austrija uzela veći deo Bosne i Hercegovine. Ruske beleške o tom sastanku ne slažu se potpuno s austriskim, ali se i iz njih vide dovoljno austriske težnje. Tako je, na početku samog rata, sudbina Bosne i Hercegovine bila zapečaćena; zemlje, zbog kojih su Srbija i Crna Gora ušle u rat bile su unapred izgubljene. Za vreme vojnih operacija bečka vlada je 7. jula stavila do znanja zainteresovanim činiocima u Bosni, da ne može dozvoliti sjedinjenje Bosne sa Srbijom, pa je to poručila i u Beograd. Zato su morale biti i obustavljene srpske akcije na toj strani.

U ratu protiv Turaka Crna Gora i Srbija nisu operisale zajedno, nego svaka za svoj račun. Na Srbiju se bacila jaka turska vojska, kojoj nedisciplinovana i ne mnogo oduševljena srpska milicija, bez dovoljno oficira, nije mogla da odoli. Vrhovni komandant srpske vojske bio je ruski general Černjajev, koji je prešao u Srbiju sa nekoliko hiljada ruskih dobrovoljaca. Srpska snaga bila je rasparčana na više bojišta, a ni na jednom nije imala dovoljnog broja za udarnu snagu. S toga je njena ofanziva propala na samom početku. Ali u defanzivi Srbi su se držali mnogo bolje i na Šumatovcu su, 11. avgusta, imali lep uspeh. Njihov otpor, s kratkim primirjem, trajao je sve do 17. oktobra, kad su im Turci kod Đunisa zadali težak udarac. Po molbi kneza Milana Rusija je svojim ultimatumom zaustavila dalje prodiranje Turaka i naterala je Portu da počne pregovore o primirju. Posle posredovanja i drugih sila mir je zaključen 16. februara 1877. bez ikakvih teritorialnih gubitaka za Srbiju.

Crna Gora bila je u ratu bolje sreće. Celog leta i jeseni 1875. ustanici i crnogorski dobrovoljci presretali su turske karavane, napadali karaule, jurišali na gradove i silno zamarali tursku vojsku po Hercegovini. Njihova borba na Muratovici 30. i 31. oktobra bila je prava bitka sa srazmerno velikim snagama, isto kao i ona na Presjeci, završena turskim uzmicanjem 19. aprila 1876. Kad je počeo rat Crnogorci su s ustanicima brzo prodrli do Nevesinja, ali su se odatle morali vratiti, kad je Muktar-paša krenuo protiv njih. Do odlučne borbe došlo je na Vučijem Dolu 16. jula. Knez Nikola je bio prikupio jaku vojsku od 24 bataljona i lično je njom zapovedao. Uspeh njegov bio je potpun. Kod Turaka, od tri zapovednika jedan je poginuo, drugi je bio zarobljen, a sam je Muktar bio ranjen i jedva se spasao. Velike uspehe imali su Crnogorci i na istočnoj strani oko Podgorice, a naročito u sjajnoj borbi na Fundini, 2. avgusta. Sam Novak Milošev posekao je toga dana 18 glava. Vojvode Božo Petrović i Ilija Plamenac odlično su branili Crnu Goru na toj strani, a svojim junaštvom isticao se i kučki vojvoda Marko Miljanov, koji će se posle proslaviti i svojim prostom ali moralom i snagom viteštva neobičnom prozom.

U Carigradu je za to vreme izvršen novi prevrat. Sama vlada, sa šeih-ul-islamom na čelu, zbacila je sultana Murata, koji je bio duševno bolestan, i dovela je na presto mladog, vrlo inteli gentnog, ali veoma perfidnog i nepoverljivog Abdul Hamida. U Carigradu je vladalo prividno ratničko raspoloženje i sile su imale prilično napora da deluju umirujući. Rusija je, međutim, uzimala sve energičniji ton. Slavenofilski krugovi u njoj, kojima je simpatisao i sam naslednik prestola, carević Aleksandar, tražili su da Rusija krene u akciju i oslobodi balkanske hrišćane, a u prvom redu Slovene. Imperialistički krugovi u njoj pomagali su taj pokret sa težnjom, da tom prilikom Rusija ostvari svoju staru težnju i zagospodari Carigradom i Dardanelima. Turska je manevrisala na razne načine, da izbegne evropskim posredovanjima u svojim unutrašnjim pitanjima. Kad je bila zakazana i sazvana jedna konferencija velikih sila u Carigradu, da raspravlja o reformama u Turskoj i o miru sa Srbijom i Crnom Gorom, sultan je dao objaviti 11. decembra vrlo liberalan ustav za celu Carevinu, koji je izradio njegov veliki vezir Midhat-paša. Delovanje velikih sila postalo bi po tome bespredmetno, i tako se u stvari i dogodilo. Turska je očigledno otezala i izigravala akciju velikih sila. Jasno je bilo posle toga, da će Rusija, već i suviše angažovana, preduzeti izvesne odlučnije korake.

Pre nego što bi ušla u rat protiv Turske Rusija je gledala da se osigura od Austrije. Bečka vlada nije nikako pristajala na ruske predloge, da se Bosni i Hercegovini dade autonomija; nije htela, isto tako, ni da zajedno sa Rusijom ratuje protiv Turaka. Njeni zahtevi bili su jasni: ona je tražila Bosnu i Hercegovinu za sebe; nije dozvoljavala stvaranje jedne nove velike slovenske države na Balkanu, a najmanje srpske; i nije pristajala da Rusija proširi svoje vojničke operacije prema Srbiji i zapadu. Videlo se jasno, da je, hoteći da iskoristi težak ruski položaj, htela da oživi stari plan podele interesnih sfera. Zapadni Balkan imao je ostati njezin. Rusija je morala popuštati i u ugovorima u Beču i Pešti, u januaru i martu 1877., priznala je Austro-Ugarskoj pravo, kao cenu za njezinu neutralnost, da može, u po sebe povoljnom trenutku, izvršiti okupaciju Bosne i Hercegovine. Rusiji Austrija nije priznala pravo na Carigrad, niti trajna osvajanja na Balkanu. Za Srbiju i Crnu Goru nije bilo izrečno rečeno, da se neće moći ujediniti, ali je bečka vlada predviđala već tada za sebe mogućnost uticaja i u Novopazarskom Sandžaku. V. Čubrilović dobro karakteriše političku liniju tadašnje bečke vlade. "Ako je rajhštatskim ugovorom ma i prividno pokazivala volju da u rešavanju istočnog pitanja pravi ustupke srpskom narodu, ugovorom s Rusijom od 15. januara jasno daje na znanje da želi da rešava pitanje ne samo Bosne i Hercegovine nego i celog srpskog naroda, celog južnog slovenstva, bez njih, još više, protiv njih."

Sklopivši tajni ugovor sa Austro-Ugarskom Rusija je objavila Turskoj rat 12. aprila 1877. Crna Gora, koja nije htela sklopiti mir pod istim uslovima kao i Srbija, pod ruskim uticajem prekinula je veze sa Portom i nastavila je 17. aprila ponovo rat. Uz Rusiju je ušla u borbu i Rumunija. U ratu s Rusima pokazalo se jasno, da je turska vojnička snaga još uvek od znatne vrednosti i kako su se grdno varali naši romantičari koji su je potcenjivali. Kod Plevne trebalo je Rusima nekoliko meseci teške borbe i velikih gubitaka, da savladaju uporni turski otpor.

Turska vojska bila se rešila, da ovom prilikom konačno satare Crnu Goru, da ne bi uopšte imala više neprilika na toj strani. S toga je uputila na Crnu Goru kao vrhovnog zapovednika sposobnog Sulejman-pašu sa preko 40.000 ljudi, koji je imao napadati iz Hercegovine, dok su s albanske strane i iz Novog Pazara operisale druge dve vojske. Napadaj je počeo 23. maja, ali su glavni udarci zaredali od 5. juna i pamte se u Crnoj Gori pod imenom "devet krvavijeh dana". Austriski generalštabni oficir Sauervald, koji se nalazio u crnogorskoj vojsci, opisuje podrobno sve što je čuo i video u svom dnevniku. Sa puno priznanja govori o crnogorskoj vojsci, ali ističe i opasnost, koja joj je pretila. Izveštaji kneza Nikole o tim borbama nisu mnogo pouzdani, jer u njima ima suviše samohvalisanja. S dosta gubitaka Sulejman-paša je uspeo da se probije do Spuža i sjedini sa albanskim odredom. Tad se očekivao neposredni napadaj na Cetinje. Ali, kako su Rusi u to vreme brže prešli Dunav nego što su Turci očekivali, dobio je Sulejman-paša naredbu da se odmah ukrca za Bugarsku. Tako je izostao poslednji i najopasniji čin turske ofanzive.

Posle odlaska Sulejman-pašina Crnogorci su prešli u napadaje i još toga leta osvojili su Nikšić i Bileću. Dalje crnogorsko napredovanje prema Hercegovini zaustavila je austriska vlada, isto kao što se usprotivila crnogorskim operacijama prema Novom Pazaru. S toga je knez Nikola preneo ratište prema istoku i počeo opsadu Bara sa osvajanjem Primorja.