![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Ruski uticaj u Crnoj Gori i susedstvu
|
|
Ruski uspesi u ratu s Turcima nisu bili brzi, ali su bili sigurni. Rusi su zauzeli Vlašku i Moldavsku, a njihova flota je ušla u Egejsko i Jadransko More, pomagana, prvi put u istoriji, od engleskih lađa. Iako na Balkanu, u vezi s tom akcijom, nije bilo većih pokreta, sem nekoliko grčkih pobuna maloga stila, osetilo se ipak na sve strane koliko je ovaj rat digao ruski prestiž i uticaj. Naročito se behu zabrinuli neposredni susedi Rusije, Austrija i Pruska, da Rusija ne bi nesrazmerno ojačala. Austrija je još naročito zazirala od ruskog uticaja u Podunavlju i na Balkanu i, da bi ga sprečila, pripremala je 1771. god. tajni ugovor s Turcima. Prva podela Poljske, izvedena 1772. god., imala je da zadovolji sve tri zainteresovane države, Rusiju, Prusku i Austriju, izvesnim teritorialnim proširenjem. Rusija je, posle uzaludnih pokušaja da se nagodi s Turskom, nastavila rat i prenela ga i na Balkan. Kad je turska vojska u Bugarskoj bila opkoljena pristala je bespomoćna Porta na mir, koji bi sklopljen juna meseca 1774. u Kučuk Kainardži. Tim mirom Turska se obavezala da će štititi hrišćansku veru, a ruskim pretstavnicima u Carigradu je priznato pravo posredovanja u korist pravoslavne crkve i, sem toga, u korist Vlaške i Moldavske, koje su dobile neku vrstu samouprave. Rusiji je dato pravo i da osniva konzulate po Turskoj Carevini. Ovi uspesi digli su glas i ugled Rusije. U evropskoj Turskoj, gde je pravoslavnih bilo više nego muslimana, Rusija je pravom posredovanja u korist pravoslavne crkve dobila moćno političko oruđe u svoje ruke i ona ga je u dobroj meri i iskorišćavala. "Tim je", veli tačno dr Vasilj Popović, "udarena osnovica ruskoj politici, koja je preko protektorata nad hrišćanima težila za protektoratom nad Turskom, sve dok nije na pariskom kongresu 1856. taj ruski protektorat zamenjen evropskim... Kučuk-kainardžiski mir znači prelazak vodstva u istočnom pitanju sa Austrije na Rusiju i utvrđenje uticaja ove poslednje na Crnom Moru i u Dunavskim kneževinama. Beogradski mir je suzbio Austriju na balkansku granicu, a kučuk-kainardžiski je doveo Rusiju na tu granicu". Ruski uticaj u korist pravoslavlja nije se ograničio samo na Tursku. U XVIII veku ojačale su i na mletačkom području borbene katoličke tendencije protiv pravoslavlja. Pravoslavni episkop u Dalmaciji bi, na zahtev katoličkog sveštenstva, 1722. god. proteran iz mletačke države. Jedan od velikodostojnika zapadne crkve pisao je protiv pravoslavnih sa neverovatnom oštrinom. "Manastiri dalmatinski to su nečisti izvori, iz kojih potiče otrov za vjeru i za moral; kaluđeri su slijepi vođe oslijepljenoga naroda; ne znaju drugog jezika osim ilirskoga, ne poznaju drugih knjiga osim moskovskih, nemaju druge nauke nego prositi, niti drugog bogoslovlja, nego psovke protivu obreda i dogmata latinskog". God 1735. izdade provoditor Zorzi Grimani dekret, po kome nijedan pravoslavni sveštenik nije mogao vršiti svoje službe bez priznanja preleta katoličkog obreda. Protiv pravoslavnih se već tada govorilo, kako imaju simpatija samo za Rusiju i kako rade samo po ruskim uputstvima. U vezi s Crnom Gorom oni žele da Dalmaciju ili bar Boku učine ruskom. Godina 1737-8. u Dalmaciji su čak rušene pravoslavne crkve, a tamnice su bile pune pravoslavnih sveštenika. Otpor Srba bio je jak i svestan. Kad im mletačka vlada, po savetima katoličkih prvosveštenika, nije dala da dobiju svog crkvenog poglavicu, srpski sveštenici su sami, na dalmatinskom Kosovu, 1750. god. izabrali za svog episkopa rodoljubivog protu Simeona Končarevića, čoveka lepe lične kulture, koji je izradio i jedan danas zatureni, ali, po odlomcima i sadržaju sudeći, važni letopis pravoslavne crkve. Končarević je potom posvećen za episkopa u manastiru Dužima od tri naša episkopa 1751. god. Protiv tog posvećenja protestovao je među prvima crnogorski vladika Vasilije Petrović, bojeći se, da bi mogli biti okrnjeni njegovi interesi u Boki. Intrige protivnika i labavost mletačkih vlasti dovele su 1753. god. dotle, da je i Končarević napustio Dalmaciju i da je posle bio oglašen za državnog izdajnika. I kod Mlečana je bio vrlo živ strah od Rusije, i to ne samo zbog ruskog uticaja na njene grčke podanike po ostrvima, nego i u Dalmaciji među Srbima. Verovalo se, još pre ovog rusko-turskog rata, da Rusija ima i nekih političkih planova na ovim stranama. S toga su mletačke vlasti i podupirale katoličko sveštenstvo ne toliko iz verske netrpeljivosti koliko od tog straha. Da bi prekratile crkvene veze s Rusijom i dolazak ruskih knjiga u Dalmaciju mletačke vlasti su pomogle osnivanje jedne slovenske štamparije u svom gradu, koju je oko 1758. god. otvorio Grk Dimitrije Teodosijev. Franćesko Dijedo, dalmatinski proveditor, objavio je 1760. god. naredbu, po kojoj nijedan sveštenik nije dalje mogao vršiti svoje službe bez prethodnog patenta katoličkih biskupa, a svi se sveštenici, koji nisu mletački podanici, imaju prognati. Pravoslavni bi tako došli potpuno pod vlast grčke crkve. Razumljivo je s toga, što je u narodu došlo do protesta i do otkazivanja poslušnosti. Videći da protesti u samim Mlecima ne pomažu mnogo dalmatinski Srbi se obratiše ruskom pretstavniku u Carigradu. I uspeše. Ruski dvor se zainteresovao za njihovu sudbinu i posredovao je u Mlecima. Mletačka vlada još te iste godine opozva Dijedovu naredbu i domalo promeni osetno svoju politiku prema pravoslavnoj crkvi. Ruski uticaj osetio se i u Dubrovniku. Sveslovenska aktivnost XVI-XVII veka obratila je pažnju učenih Dubrovčana i na tu veliku slovensku državu, iako s njom nisu imali življih veza. Kad je Petar Veliki počeo svoju reformatorsku aktivnost, on je za svoje pomorske stručnjake uzeo nekoliko Bokelja, od kojih je Mate Zmajević postao admiral mlade ruske baltičke flote. Imao je i dva istaknuta dubrovačka saradnika, Jeronima Natalića i Ivu Tudizića. Na ruskom dvoru preporučivao je Dubrovčane Hercegovac Sava Vladislavić, bivši trgovac, vešt i uticajan čovek, koga je Petar učinio grofom i kome je poveravao vrlo važne misije čak i u dalekoj Kini. Dubrovačka vlada, u svojim pismima caru, kliktala je posle njegove pobede kod Poltave, a i u dubrovačkoj književnosti javilo se nekoliko odziva u slavu carevu. Najpoznatiji je Sjeverski plam Ignjata Gradića, koji je dospeo u Petrove ruke. Ali, strogo katolički grad ipak nije hteo ispuniti carevu želju, da dozvoli Vladislaviću podignuti u njemu pravoslavnu crkvu. Odnosi između Dubrovnika i Rusije zaoštrili su se bez potrebe za vreme ovog poslednjeg rata. Dubrovčani su, kao turski vazali, bili zaplenili jednu rusku lađu i činili su Turcima i drugih usluga. Zapovednik ruske flote, grof Orlov, kome su stizale razne dostave o držanju Dubrovčana, preuzeće represalije. Ne samo da je zaplenio oko 50 dubrovačkih lađa, nego htede čak i da bombarduje sam Dubrovnik. Uplašena republika obrati se na sve strane za posredovanje, a zahvapi i kod carice Katarine. Do mira je došlo tek 1775. god. u Livornu. Dubrovnik je dobio natrag svoje lađe, ali je zato, ovoga puta, morao ne samo dopustiti dolazak ruskoga konzula u Dubrovnik, nego i dozvoliti da on u svojoj kući podigne pravoslavnu kapelu. Dotle, pravoslavni u Dubrovniku nisu imali ni svoje bogomolje, ni svog sveštenika, pa čak ni svog groblja u gradskom području, nego su im hitne svešteničke dužnosti obavljali kaluđeri iz bliskog manastira Duži. Dubrovčani su dugo nastojali da izbegnu tu obavezu i tražili su čak i intervenciju Marije Terezije, ali je sve bilo uzalud. Međutim, kad je ruski konzul došao u grad pošlo im je doista za rukom, da posredovanjem kod njega i drugim izgovorima odlože izvršenje te odluke. Prva pravoslavna crkva u tom gradu kao mala kapela otvorena je tek 1790. godine. To je bilo one godine, kad su Rusi zauzeli Ismail i pokazali znatan uspeh na kapiji Balkana, i kad je jedan bezimeni srpski pesnik u narodski sročenoj pesmi oduševljeno hvalio Rusiju i kneza Potemkina, gledajući u njima nove nosioce svoje sudbine. |