![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Srbi pod tuđom vlašću
|
Ne
mareći za mir, koji je bio sklopljen između Turske i Austrije, upao
je bosanski paša u Slavoniju. Izgovarao se, da namerava urediti stvari
u toj oblasti posle smrti svog vazala, despota Stevana. U leto 1536.
prešla je turska vojska Savu, gde se sjedinila sa vojskom koju je doveo
beogradski sandžak-beg. Turci su poseli skoro celu despotovu oblast,
sem zapadnih mesta, pa su onda zauzeli i mnoge druge gradove. Bakić
je 20. avgusta javljao kralju, da su Turci naročito utvrdili Brod na
Savi, "da taj grad postane drugi Beograd", a žele isto tako
da podignu i jedno utvrđenje na Dravi, blizu Oseka. Srem je bio podeljen;
Srem i Slavoniju dodao je sultan beogradskom sandžakatu, a drugi deo
Slavonije do Koboša sastavljao je novu oblast s posebnim zapovednikom.
Srpski vlastelin slavonski, Stevan Štiljanović, morao se pred Turcima
povući, i to najpre u Valpovo, gde je bio kastelan, a posle, verovatno,
u Šikloš, gde je umro posle 1540. god. Nije bliže poznato radi kojih
je svojih vrlina postao toliko popularan među Srbima, da ga je naša
crkva proglasila čak za svetitelja. Njegove mošti leže u manastiru Šišatovcu,
gde mu je stvoren poseban kult. Njegovo svetačko žitije, napisano tek
u XVII veku, ne odgovara istoriskim činjenicama.
Turski uspesi u Slavoniji i nova aktivnost Zapoljinih prijatelja pokolebaše Ferdinandove redove. Počeše opet lična obračunavanja i građanske borbe. Naročito se istače nekadašnji Ferdinandov pristalica Valentin Terek kao opasan tip. On je u poslednje vreme postao neprijatelj Bakićev, a u pravog dušmanina mu se pretvorio posle jedne ružne zasede u kojoj je učestvovao jedan Bakićev sluga, za koga je Terek verovao da je to učinio s gospodarevim odobrenjem. Za osvetu on je krajem 1536. ili početkom 1537. god. udario na neke Bakićeve posede, pa je među ostalima uzeo i grad Lak, u kom se Bakić najduže zadržavao. Bakić nije mogao da mu se sam suprotstavi, a ostali mađarski velikaši ustručavali su se, da zbog njega dođu u sukob s protivnikom koji je izgledao jači. Dalje borbe prekinula je velika ofanziva koju je počela u leto 1537. austriska vojska protiv Turaka u Slavoniji i u kojoj je sudelovao i Bakić. Da bi u tom pohodu dobio Srbe na svoju stranu i da bi nagradio Bakićevu vernost Ferdinand mu je dao titulu srpskog despota 20. septembra 1537. Despotovina se imala tek preoteti od Turaka, i to i ona u Sremu kao i ona u Srbiji. Ona je imala biti jedna od budućih "nagrada". Austriska vojska, koja je brojala svega 18.000 boraca, sa skoro polovinom konjanika, krenula je iz Koprivnice u Slavoniju. Izvidnice je vodio Bakić, a vrhovni zapovednik je bio Ivan Kacianer. Njihov napad bio je uperen u prvom redu na Osek, gde se bila skupila njima ravna turska vojska. Ali svi pokušaji hrišćanske vojske da zauzmu taj grad ostaše uzaludni. Nedovoljno snabdevena i nedovoljno povezana Kacianerova vojska morade da se povlači. To povlačenje pretvaralo se u opustošenoj zemlji u potpuno osipanje, koje je, pod turskim pritiskom, pretilo da pređe u rasulo. Bakić je pokušao da održava red i da se odupre neprijatelju, ali je u borbi kod Gorjana poginuo 9. oktobra ne postigavši cilj. Pavle Bakić poslednji je predstavnik makar i nominalne vlasti srednjevekovne Srbije. S njim je sahranjena i srpska despotska titula i svaka stvarnija nada za obnovu srpske države u to vreme. Turska granica pomerena je daleko prema severu i domalo turski će paša zasesti definitivno u Budim, da u njemu ostane punih sto i pedeset godina. Sa svojim despotom Srbi su mogli bar izgledati kao neka vrsta savezničkih boraca; otsada oni su obični podanici i na turskom i na austriskom i ugarskom području. U isto vreme Turci su postigli velike uspehe i u Dalmaciji. Tamošnje stanovništvo, prepušteno manje-više samo sebi, nije moglo da im odoli; ni Mađari, ni Mlečani, ni papa nisu im dali, niti mogli dati, nikakve stvarnije pomoći. Održali su se jedino gradovi na moru sa jakim bedemima, kojima se morem dalo doturiti hrane i municije, ali je u mnogima i od njih stanje bilo bedno. Odbrana Pavla Berislavića i Krste Frankopana i drugih bila je puna lepih podviga, ali nije mogla da zaustavi tursku poplavu. Sulejman Veličanstveni s planom je i na toj strani potiskivao mađarske vrhovne vlasti i njihov uticaj. Od 1521-1533. god. Turci su već držali Knin, Ostrovicu, Skradin, sa celim njihovim područjem, a ugrožavali su zaleđe Šibenika, Trogira i Splita. Najduže se opirao tvrdi Klis, koji je branio slavni Petar Kružić. Mlečani, koji su želeli da taj grad nekako dobiju u svoje ruke, pravili su mu više neprilika i doprineli su nesumnjivo njegovom padu. Kad su Turci stegli grad Kružić je uspeo da mu izradi pomoć od kralja Ferdinanda, ali je s njom zaglavio i sam na Solinskom Polju. Posle njegove pogibije Klis se predao 12. marta 1537. Uskoci iz Bosne i drugih naših krajeva, koji su sačinjavali glavnu posadu grada i susednih mesta spasoše se dobrim delom u Senj, pod austrisku zaštitu. Na vest o padu Klisa, o čijoj se odbrani nekoliko godina pisalo i govorilo u hrišćanskom svetu, sam je papa Pavle III upućivao pozive Evropi, da zaboravi međusobne svađe i da se prene i spremi za odbranu ugrožene vere. Stanovništvo iz unutrašnjosti Dalmacije bežalo je pred Turcima na sve strane, u tvrde gradove, na ostrva, u Hrvatsku, u Italiju. S toga se strahovito proredilo; po jednom izveštaju spalo je od 60.000 na 5.500 duša. Jedan mletački izveštač iz 1531. god. posebno je naglašavao, da se umanjilo katoličko stanovništvo, ili, preciznije rečeno, "kako nema skoro ni jednog više rimokatolika u dalmatinskom kontinentu." U puste zemlje dovodili su Turci pravoslavni elemenat iz susednih oblasti, da obrađuju zemlju i da ih snabdevaju namirnicama. Priliv pravoslavnog stanovništva u te krajeve u vremenskom periodu od 1523-1530. god. zabeležilo je više savremenika. Tada je, po saopštenjima danas zagubljenog letopisa Simeona Končarevića, podignuto više pravoslavnih crkava u Dalmaciji, kao, na pr., u Biljanima, Ostrovici, Karinu, Kistanjima i po nekim drugim mestima. Tako se dogodilo, da su nekadašnja središta stare hrvatske države izgubila svoje, a dobila novo stanovništvo, koje se tu održalo sve do današnjeg dana. |