![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Svetski rat
|
U Americi se tokom 1915. i 1916. god. bila razvila živa agitacija, da se među jugoslovenskim iseljenicima prikupi što više dobrovoljaca za smenu i popunu izmorenih srbijanskih boraca. Odziv je bio vrlo lep, naročito među Srbima iz Hercegovine i Like. Hrvata i Slovenaca bilo je sa te strane vrlo malo. U isto vreme javio se pokret i među Jugoslovenima u Rusiji, koji su tamo dospeli kao voljni ili slučajni zarobljenici iz austriske vojske, da se stave u službu svom narodu. Ruski car odobrio je organizovanje jugoslovenskih vojnih jedinica i naredio je, da im se oprema vrši iz ruskih sredstava. U leto 1916. obrazovana je već prva divizija sa 458 oficira i 15.535 vojnika. Broj bi bio svakako veći, da velik deo ljudi nije ranije prešao u Srbiju, a ovo formiranje nove jedinice u Rusiji počelo je tek posle sloma Srbije. Posle se i taj broj povećao. Kad je u avgustu 1916. i Rumunija ušla u rat protiv centralnih sila dodeljena je jugoslovenska divizija ruskoj vojsci i otišla je na front u Dobruču. Već 24. avgusta ušli su izvesni delovi te divizije kod Dobruče u borbu s Bugarima, koja je bila veoma krvava. Jugoslovenski dobrovoljci izgubili su tu i u kasnijim vojevanjima po Dobruči 42 mrtva oficira i 718 ljudi, a ranjenih 203 oficira i 6.017 vojnika. Posle ruske revolucije, koja je izbila 1917. godine veći deo tih dobrovoljaca, pretežno Srba, krenuo je dalekim i zaobilaznim putem na solunski front i učestvovao je u kasnijim borbama. Njihov broj iznosio je 12.694. Ostali su se rasuli po Rusiji, pa su u većim i manjim transportima, ponajviše preko Sibirije, stizali u otadžbinu posle svršetka rata. Srbi su poseli nove položaje na solunskom frontu u leto 1916. god. I brzo su, još tog istog leta, ušli u novu vatru. Bugari i Nemci, obavešteni o verovatnosti rata sa Rumunijom, hteli su da jednim prepadom raščiste situaciju na jugu i onesposobe tamošnje protivničke snage, da im ne bi postale opasne za vreme borbi sa Rumunima. S toga su 4. avgusta napali na srpske položaje kod Kenalia, u uverenju da neće imati teška posla. Ali su se prevarili. Napad je brzo zadržan, i to bez naročito velikih žrtava. Naskoro potom srpske i francuske jedinice preduzele su kontraofanzivu, da poprave položaje i olakšaju Rumunima. U ovoj ofanzivi srpska vojska posvedočila je svoju staru vrednost. Naročito se odlikovala u strahovito krvavim borbama oko Kajmakčalana, čiji vrh ima 2.525 metara. Borbe su trajale od 12. do 30. septembra i odnele su mnogo žrtava. Rezultati ove ofanzive nisu bili veliki. Od većih mesta osvojen je bio samo Bitolj, 6. novembra, i s njim je i njegovom okolicom bio povraćen i oslobođen prvi komad drage otadžbine. Vesti o tom uspehu digle su malo duh i u okupiranoj Srbiji. Tamo je pritisak neprijatelja bio vrlo težak. Bugari su bezobzirno ubijali narodnu inteligenciju, naročito sveštenike i učitelje. Surdulica je postala čuvena po gomilama tu i u okolini poklanih srpskih prvaka. Skopskog mitropolita Vićentija čak su živa spalili. Nemci su bili više ljudi i čak su zaštićavali pojedince od bugarskih zverstava. Austrijanci su velik deo uglednijih ljudi odveli u internaciju, a ostale su držali pod stalnom prismotrom. I oni i Nemci iznosili su iz zemlje sve što se moglo, ne samo hranu, nego i stvari iz privatnih kuća i državnih nadleštava. Pojedinci su vršili i sadistička mučenja, i silovanja, i svirepe zločine. U narodu je s toga bilo mnogo ogorčenja. Kad su Bugari počeli da regrutuju naše mladiće za svoju vojsku čaša se prepunila. U februaru 1917. izbio je ustanak u topličkom kraju, kome se stavljaju na čelo Kosta Pećanac, Kosta Vojnović i Rade Vlahović. Prvi među njima stigao je aeroplanom sa solunskoga fronta u taj kraj; drugi su uspevali da se prokradu između neprijateljskih redova i da se vrate s pouzdanim izveštajima. Ustanici su uspeli osvojiti Kuršumliju i Prokuplje, pa su proširili akciju kroz celu Toplicu i u Kruševačku župu. Neprijatelj je digao protiv njih veliku snagu i ugušio je ustanak u krvi. Palo je na 15.000 žrtava ne samo ljudi, nego i žena i dece. Isto je tako bio krenuo četničku akciju i u Crnoj Gori general R. Vešović, ali nije mogao da uzme većeg maha i da istraje do kraja. U srpskoj vojsci bilo je u to doba, među višim i nižim oficirima, izvesne mučne krize. Takozvana Crna Ruka, u kojoj se učlanilo nekoliko oficira nesumnjive vrednosti i nesumnjivog patriotizma, dobila je bila ambicije da iziđe iz svog čisto vojničkog kruga i da utiče neposredno na sve državne poslove. Kao sve organizacije čiji su članovi ušli u bliže veze ličnim dodirom i sa istom ideologijom, i članovi Crne Ruke počeli su prema drugima pretstavljati jednu užu zajednicu i težiti da uzmu sve važnije položaje u ruke bilo svojih ljudi bilo ljudi u koje su oni imali poverenja. To je, prirodno, dovelo do neprijateljstva između crnorukaca i onih koji su se osećali od njih potisnuti i ugroženi. To je, još pre izbijanja Svetskog Rata, dovelo pripadnike Crne Ruke i do sukoba sa radikalskom vladom. Od izbijanja rata taj se sukob zaoštrio još više. U izbeglištvu, daleko od otadžbine, lako razdražljivi, ljudi su postajali lakše pristupačni svakoj dostavi i svakoj spletci. Crnorukci su bili optuživani ne samo da rade protiv vlade, nego čak i da su spremali atentat na prestolonaslednika. Jedan incident na frontu dao je povoda za veliki proces protiv njih, koji se vodio u Solunu. Na tom procesu osuđen je na smrt, sa još dvojicom članova, pretsednik organizacije pukovnik Dragutin Dimitrijević, a drugi članovi osuđeni su na više godina robije. Oni su kasnije bili pomilovani, dok je nad Dimitrijevićem i onom drugom dvojicom izvršena smrtna kazna. Ta kriza imala je odjeka i u političkom životu. Koaliciona vlada, u kojoj su učestvovali pretstavnici radikalne, samostalske i naprednjačke stranke, rasturila se i vladu su posle toga obrazovali sami radikali. Godina 1918. donela je odluku na bojištima. Revolucija u Rusiji dovela je do rasula vojsku i onemogućila dalji otpor. Boljševička vlada morala je sa velikim žrtvama da primi mir u Brest-Litovsku i da svu pažnju obrati učvršćivanju svoje vlasti. oslobođena od ruske opasnosti, Nemačka je napregla svu svoju snagu da iznudi rešenje na zapadnom frontu. Od marta do jula preduzela je tri velike ofanzive, ali je njima postigla samo delimične uspehe. Dok je Rusija za tri godine vezala na svom frontu velike snage nemačke vojske mogle su Engleska i Francuska, kojima se od 1917. god. pridružila i Amerika, razviti ratnu industriju do neslućene mere, izgraditi odbranbeni sistem, i prikupiti neslućen broj vojnika. Kad je od jula 1918. god. počela dugo pripremana kontraofanziva saveznika Nemačka joj nije mogla odoleti. Počela je popuštati i otstupati, i to u sve bržem tempu. Sa ofanzivom na zapadu pripremana je i velika ofanziva na solunskom frontu. Vrhovnu komandu nad celom savezničkom vojskom imao je francuski general Franše d’ Epere, a nad srpskom, pored prestolonaslednika Aleksandra, proslavljeni vojvoda Živojin Mišić. Od 29 na tom frontu pribranih divizija bilo je sedam srpskih, šest pešačkih i jedna konjička. U svom delu Srpska vojska i solunska ofanziva general Milan Nedić kaže: "Pred ofanzivu 1918. obe strane raspolagale su skoro jednakim snagama: svaka sa po 600.000 ljudi. Neprijatelj je bio nadmoćniji u pešadiji, a saveznici u konjici, avijaciji i oruđima, naročito velikog kalibra". U zoru, 1. septembra, počela je saveznička ofanziva na liniji Soko - Dobro Polje - Veternik sa strahovitom vatrom iz 580 topova. Dan potom, pošto je artiljerija prokrčila put, krenula je na juriš srpska i francuska pešadija. Njihov nalet bio je neodoljiv. Bugarski front bio je probijen i posle četiri dana ogorčene borbe bugarska vojska bila je rastrojena i razbijena. Kako stvari na istočnom krilu, na frontu koji su držali Englezi i Grci, nisu išle dobro, kolebala se saveznička komanda, da li da se ofanziva nastavi ili da se pređe u odbranu. Tada je kraljević Aleksandar izdao onu energičnu istorisku zapovest: "Napred, u slavu ili smrt!" Srpsko napredovanje nastavljeno je potom sa istim poletom, pomagano od francuskih pešačkih i konjičkih jedinica. Bugarska, videći rastrojstvo svoje vojske, a inače nezadovoljna ponašanjem svojih saveznika, rešila se brzo na separatan mir. Već 13. septembra javili su se njihovi emisari tražeći mir. Kad je potom stiglo njihovo izaslanstvo u Solun bugarski pretstavnici ponudili su generalu Epereu da, kao saveznici, pređu na njihovu stranu. Epere je odgovorio vojnički otsečno i kratko: "Nikako. Vi ste pobeđeni i podnosite zakon pobediočev." Uslovi za mir ipak nisu bili mnogo teški. Vodilo se izvesnih obzira. Učinjeno je mudro da nijedan srpski puk ne bude upućen u Bugarsku, da ne bi došlo do teških scena osvete. Glavni krivac za rat, kralj Ferdinand, odrekao se prestola i 21. septembra napustio je Bugarsku zauvek. Slom bugarske vojske i prodiranje saveznika s juga ubrzali su i slom Austro-Ugarske. Ona je već pucala na svima stranama. Srbi i jedan deo Hrvata i Slovenaca, Rumuni, Talijani, koji su bili njezini podanici, simpatisali su sa svojim sunarodnicima u protivničkom taboru i gledali su da im budu na pomoći gdegod su mogli. Česi su se kao vojnici predavali na svima frontovima, a u unutrašnjosti su dali razumeti, da nisu više, kao nekad, stubovi Habzburške Monarhije. Sa starim carem Francom Josifom, koji je umro 8. novembra 1916., sahranjena je i stara Dunavska Carevina, pravi anahronizam našega vremena. Njegov naslednik, car Karlo, bio je čovek slabe volje. Primio je vlast, kad je država, posle nekoliko teških poraza, bila iskrvavljena, duboko nezadovoljna, i kad se u njoj osećala oskudica na svima stranama i u svačem. Careva žena Zita, iz porodice Burbon Parma, mnogo energičnija od njega, gledala je da spase dinastiju i ono što se još moglo spasti. Preko svog brata Siksta, koji je bio oficir u francuskoj vojsci, pokušala je sondirati teren za separatan mir. Kad se doznalo za te pregovore dvor je bio kompromitovan u velikoj meri prema Nemačkoj, a u sopstvenoj zemlji to je samo pojačalo raspoloženja malodušnosti. Da bi ublažio opoziciju car je pomilovao mnoge političke krivce i hteo je da otstrani preke mere pritiska, ali je sve to došlo dockan, kad je svet već bio načisto s tim da se slom približuje. Osećalo se, da su to iz Beča više znaci slabosti nego istinske dobre volje. Slom Bugarske povećao je broj defetista i izazvao paniku. Rat se ponovo primicao južnim granicama Carevine. Tad su postale skoro krilate one reči: "Bolje i kraj sa strahotama, nego strahote bez kraja". I u Nemačkoj, sjutri dan po bugarskoj kapitulaciji, smenjen je državni kancelar, a sam šef Generalštaba, maršal Hindenburg, opravdavao je bugarskim slomom potrebu, da se čas pre počnu pregovori za mir. Saveznička vojska prodirala je za to vreme dalje. Nemci su uzalud pokušavali, da hitnim pojačanjima, dovedenim iz Rusije i Rumunije, zaustave napredovanje saveznika s juga. Moral njihovih trupa nije više bio onaj stari, a nije se sve moglo ni izvesti onako kako se zamišljalo. Srbi im nisu dali vremena da se reorganizuju. Pred Nišem 47 nemačkih bataljona, na utvrđenim položajima, nije moglo zaustaviti 27 srpskih. Posle Niša, naši su odbacili neprijatelja i kod Paraćina i kod Kruševca i u drugim manjim okršajima, pa su već 19. oktobra stigli u Beograd. Srbija je bila oslobođena u jednom sjajnom vojničkom zamahu. Neprijatelj nije mogao da se održi ni na liniji Save i Dunava. Njegova je snaga bila slomljena i demoralisana, i to bez izuzetka. Pobedonosna srpska vojska nije se zadržala na svom domu, da se posle tolikog zamora odmori i da okupi svoje rasturene ukućane, nego je nastavila svoj pohod. Htela je, željno očekivana, da donese oslobođenje i ostaloj braći preko Save, Dunava i Drine. |