Istorija

Istorija Srpskog naroda

Verski pokreti

 

U toj akciji trebalo je da učestvuje i Dubrovačka Republika, u kojoj je Tomo Natalić Budislavić, potomak jedne nevesinjske porodice, trebinjski biskup, inače zanimljiv avanturista, testamentom izrazio želju da se osnuje jedan kolegij za rad među susednim pravoslavcima i na jačanju katoličke vere. Njegova zadužbina počela je rad 1636. god., ali ga nije mogla da razvije, jer se dubrovačka vlada bojala od zapleta s Turcima i jer je zazirala od toga, da taj rad ne posluži nekoj tuđoj svrsi.

U Hrvatskoj versko suparništvo dobilo je, kako smo videli, i socialan karakter. Marčanske vladike branile su dobijene povlastice srpskih doseljenika, a zagrebački biskupi zastupali su, i sami vlasnici, gledišta hrvatskih zemljoposednika. Da bi slomili srpski otpor biskupi su išli za tim, da ili verskom unijom pridobiju Srbe ili da sasvim ukinu vladičanstvo u Marči. U Vojničkoj Krajini, gde su bili, na granici, u većini pravoslavni, vladike su težile da svoju vlast prošire i na ostalo stanovništvo, kao što su u susedstvu postupali biskupi, gde su katolici sačinjavali većinu. To je, razume se, dovodilo do borbi i do omraze. General Herberštajn javljao je 1666. god., da je vladika Sava Stanislavić išao za tim, "da među Savom i Dravom dobije svetovnu i duhovnu vlast", ali je, očevidno nezadovoljan i pod uticajem crkve, preterivao i sumnjičio vladiku i ostale Srbe na sve načine. Gonili su se i jedni i drugi. Zagrebački biskup Benedikt Vinković zastupao je, na pr., gledište, da je pravoslavni vladika u Marči samo vikar biskupov i da mu mora davati izvesne prihode. Njegovi naslednici radikalizirali su posle svoj stav još više. Oni su tvrdili da je marčanska pravoslavna episkopija uopšte smetnja za širenje katoličke vere, a naročito su udarali na veze njenih episkopa sa pećskom patriaršijom. General Lesli je tačno video i 1662. god. izveštavao u Beč, da će pre doći do ustanka nego što bi svi Srbi pristali na uniju. Jednog svog sumnjivog sabrata, Simeona Kordića, koji je sve preduzimao da postane episkop u Marči, sami su kaluđeri manastira Lepavine i Marče, vezali i zatvorili. Možda bi katolička propaganda imala na toj strani, u ovaj mah, ipak nešto uspeha, da nisu Turci 1663. god. objavili Austriji rat i da austriskim zapovednicima opet nisu zatrebali srpski graničari. Da bi se oni zadovoljili imenovan je tad za marčanskog vladiku Gavrilo Mijakić, čiju su kandidaturu pomagala i braća Zrinjski, Nikola i Petar. Imenovanje je došlo posle dugog otpora katoličkog sveštenstva, koje je išlo čak do pretnje caru, da mu njegov ispovednik neće dati apsolucije, ako ispuni želju uskoka. Njihova opozicija uspela je bar u toliko, što Mijakića nije hirotonisao pećki patriarh nego moldavski mitropolit; ali je Mijakić, izgleda, ipak otišao i u Peć. Sem toga, bio je nateran da dade izjavu pokornosti papi i rimskoj crkvi i da se odreče pećske patriaršije kao duhovne vlasti i da se, uz sve drugo, prizna za vikara zagrebačkog biskupa. Mijakić je, istina, te izjave smatrao više kao formalnosti da bi došao do cilja, ali ih je ipak dao i čak je 1667. god. otišao i u Rim. Pred narodom nije smeo kazivati šta je sve uradio; sam je izjavljivao da bi ga njegovi ljudi kamenovali. Protivnici su, međutim, bili bezobzirni. Kad je god. 1668. izbila buna krajišnika protiv pukovnika Herberštajna čak su i vojničke vlasti naterivale uhvaćene ljude na uniju i preveravanje, a prozelitazma je bilo i pre toga, u više prilika. Herberštajn je zastupao načelo da nema jedinstva tamo gde nema jedne vere, i s toga je izveštavao u Beč, da na krajini neće biti sigurnosti, dok se ne istrebi pravoslavlje. S toga je pri ugušivanju bune postupao sa svom strogošću, na veliku radost i uz saradnju zagrebačke biskupije. I Mijakić je izgubio njihovu potporu, iako je stalno davao izjave lojalnosti i odanosti Rimu. A izgubio je za to, što nije hteo otvoreno raditi za uniju i što ipak nije hteo da raskida sve veze s pećkom patriaršijom. S toga je bilo rešeno da se ukloni s vladičanskog mesta, ali se ta odluka nije smela provesti u delo, da se ne bi uzbunili uskoci. A ovi su Beču bili u to vreme veoma potrebni iz dva razloga: da se ne bi pridružili Petru Zrinjskom, za koga se znalo da sprema prevrat, i da bi ih oni sami mogli iskoristiti protiv njega. Ima više vesti, koje govore o tom, da je Mijakić bio doista u vezama sa Zrinjskim i da ga je čak smatrao svojim duhovnim sinom. Kad se Zrinjski predao u Beču došao je na red i Mijakić. Kao povod za njegov progon uzet je slučaj paroha Pavla Zorčića. To je bio đakon vladičanski u Marči, koga je zagrebački biskup posle vaspitao u isusovačkoj gimnaziji i katoličkoj teologiji, pa ga postavio za župnika u Mijakićevoj diecezi. Toga Zorčića napali su jednog dana, u vladičinom prisustvu, neki kaluđeri i izazvali tuču s njegovom pratnjom. Herberštajn je na to, po višoj naredbi, u oktobru 1670., uhvatio i zatvorio Mijakića. Menjajući zatvore Mijakić je u njima ostao do smrti, 1686. god., a da mu se nikad nije dala prilika da bude izveden pred pravi sud. Svet je umirivan izjavom, da je učestvovao u zaveri Zrinjskog i K. Frankopana. Za njegovog naslednika postavljen je Zorčić, koji je bio otvoren unijat.

Tako je naš XVII vek ispunjen skoro u cele tri četvrtine novim političkim i duhovnim borbama. Pored Turaka naši ljudi imali su da se nose i sa pretstavnicima rimske crkve, na čiju su saradnju pristajali s puno nade. Noseći se s katolicima tražili su ponekad pomoć turskih vlasti, a noseći se s Turcima uzdali su se na papu i zapadne sile. Tako se njihov odnos zaplitao bez izgleda na rešenje, koje bi donelo bar približno ono za čim su težili. To je tragika svih koji iz tame traže put na svetlost, pa moraju da pipaju na sve strane i da stalno posrću. Ali je glavno to, da se tražio put i izlaz, da se nije izgubila vera u sebe, i da se, ni u kakvim iskušenjima, nije skretalo sa onog pravca koji je narod, po nekoj unutrašnjoj snazi, sam sebi odredio nastavljajući tradicije svoje prošlosti.