![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Srbija
za vreme borbi Vizantije
|
|
Mađari ne mogoše da prežale ovaj neuspeh i s toga se počeše spremati na osvetu. U veze s mađarskim dvorom uđe vizantiski namesnik u Beogradu i Braničevu, a carev rođak, Andronik Komnen, lep, hrabar i vanredno duhovit čovek, ali cinik, do krajnje mere. On je bio voljan da izda Mađarima dunavske grčke tvrđave pod uslovom da mu oni pomognu dobiti carsku krunu u Carigradu. Manojlo je na vreme pohvatao prepisku o toj stvari i sprečio izdaju. Mađari domalo pređoše u otvoren napadaj, spremivši se dobro i polako. S jeseni 1154. god. krenuše oni i opet na Braničevo, s pomoćnom vojskom bosanskog bana Borića, Čeha i s nešto tuđih plaćenika. Car Manojlo, nimalo iznenađen pođe im u susret. Na glas o njegovu dolasku, u mađarskoj vojsci nasta zabuna i povlačenje. Zbog nadošle vode ne mogaše Mađari da pređu odmah Dunav, nego se uputiše prema Beogradu, da tu prebrode Savu. Prilikom toga povlačenja nastradao je od Mađara jedan grčki odred, koji je bio upućen da progoni Bosance s banom Borićem, pa naišao na njih. Car je s mukom uspeo, da umiri uplašene Beograđane, koji su hteli da se predaju Mađarima. Iduće godine, kad se car spremao na nove akcije, Mađari mu ponudiše mir, pobojavši se njegovih veza sa Fridrihom Barbarosom. Car je brzo pristao na mir hoteći da dobije slobodne ruke protiv Normana u Italiji. Za vreme ovih mađarsko-grčkih borbi Rašani se ne pominju kao mađarski saveznici. Veliki župan Uroš II, koji je bio mađarski prijatelj, beše potisnut, a kao njegov takmac izbio je Desa, njegov brat. Desa je oko 1150. god. postao gospodar Duklje, Trebinja i Zahumlja, verovatno posle rata s Grcima. Iz god. 1151. postoji jedna njegova povelja benediktinskom manastiru Sv. Marije na Monte Garganu, kojom mu je ustupio ostrvo Mljet. Ojačavši se na svom području, Desa je potisnuo brata, možda i kao predstavnik one politike, koja nije htela da se naslanja na Mađare. Oba su se brata našla pred carem Manojlom, kivni jedan na drugog, s puno uzajamnih optužaba. Čak su i sablje potrzali jedan protiv drugog. Manojlo se opredelio ovog puta za Uroša, nemajući sigurno nikakva dokaza da je prekršio zakletvu. Tražio je, naravno, od njega da se na primljenu obavezu zakune još jednom i uzeo mu je, za veću sigurnost, još i taoce. Međutim, car nije odbio ni Desu. On je njemu, verovatno kao predstavniku antimađarske struje, dao kao lično leno bogati neki kraj "Dendra", upravo neku "Šumadiju", uz raške zemlje. On je tako od Dese napravio svog poverenika i večnu opomenu za Uroša. Uroš se nije dugo održao. Neposredan uzrok njegovom padu nije poznat, ali je sigurno da je izgubio poverenje kod cara Manojla. Kao njegov naslednik javlja se Beloš, možda njegov mlađi brat, koji se zbog dinastičkih sukoba u Mađarskoj sklonio u Rašku. Ali Beloš ne ostaje dugo na prestolu, nego se doskora ponovo vraća u Ugarsku. Iza njega dolazi na vlast Desa, oko 1150. god. Ovo je bio čovek širih veza i veće energije. Ulazio je u pregovore s Nemcima, a izgleda da se orodio i sa mletačkim duždom Vitalom II Mikijelijem, udavši svoju kćer za njegova sina Leonarda. Glavnu svoju aktivnost razvio je Dasa u Zeti, gde je potisnuo tamošnjeg kneza Radoslava na primorje od Kotora do Skadra. Prema Vizantiji bio je Desa s početka lojalan i povratio joj je onu oblast "Šumadije", koja mu je bila ustupljena kao lično leno. Ali, god. 1162., kad je u Ugarskoj digla glavu antigrčka stranka i proterala jednog Manojlovog kandidata za presto, Desa počinje politiku koja nije bila dovoljno pouzdana za Grke. On ponovo zauzima ustupljenu oblast "Šumadije" i ustručava se, sve do dolaska careva u Niš, da uputi u grčku vojsku obavezni broj pomoćnih četa. Manojlo s toga sumnja u nj, veruje u neke opasne veze Desine s Mađarima i na kraju odlučuje, da Desu ukloni iz Srbije povedavši ga sa sobom kao zarobljenika. Mađarska je tokom 1162/3. god. bila poprište ogorčenih dinastičkih kriza, koje su, zbog vizantiskog posredovanja, dobile čisto politički karakter. Posle dugih borbi pobednik je ostao Stevan IV, sin kralja Gejze. Za vreme tih borbi bosanski ban Borić držao je stranu vizantiskog kandidata, isto kao i stari Beloš, koji je u to vreme bio ban Hrvatske. Posle Stevanove pobede Belošu nestaje traga; po svoj prilici svrgao ga je mladi kralj kao svog protivnika ili je poginuo u vreme tih međusobica. Isto tako mađarski kralj se osvetio i banu Boriću, poslavši na nj s vojskom nemačkog viteza Gotfrida, rodonačelnika porodice Kelad. Jedan mutni izvor pominje, da je bosanski vođa bio potučen i da je Gotfrid radi svog uspeha postao miljenik kralja Stevana. Kao kraljev pristalica verovatno je došao s Gotfridom u Bosnu i jedan knez Kotroman, koji je s kraljem Stevanom 1163. god., kao svedok, potpisao povelju s povlasticama spljetskoj crkvi. Možda je taj Kotroman, "Got", kako ga zovu dubrovački izvori XV veka, pravi rodonačelnik bosanske dinastije Kotromanića. |