![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Sloveni sa Avarima
|
|
Prisk je, posle prvog uspeha, nastavio ratovanje.
Njegove čete polaze za Slovenima duboko u njihovu unutrašnjost u današnjoj
Vlaškoj. Sloveni se povlače u okolne šume i ritove, gde su nameravali
navući neprijateljsku vojsku, neveštu tom terenu, i sasvim je satrti.
Vizantincima, koji su bili došli u dosta težak položaj, pomože izdaja
jednog Gepida. On je doveo Vizantince do položaja jedne slovenske čete
i učinio, da su iznenađeni Sloveni morali primiti i izgubiti borbu.
Grčki vođa Aleksandar beše udario na teške muke tom prilikom zarobljene
Slovene, da bi mu dali potrebne podatke i o ostalim slovenskim odelenjima,
ali su mučenici uporno ostajali nemi i nesavitljivi. Gepid, vrlo dobro
obavešten o Slovenima, ponudi ponovo svoje usluge. On ode jednom od
slovenskih poglavica, nekom Mužoku, obavesti ga o porazu Radogostovom
i zamoli ga, da mu dade ljudi i lađa da ih spase. Mužok mu dade 150
čamaca i 300 veslača. S njima Gepid dođe do reke Paspirija, pa ih tu
izdade Vizantincima; a odmah za tim sprovede Priskovu vojsku i u Mužokov
kraj. Grčka vojska upade tamo onaj dan, kad je Mužok davao daću svom
bratu i kad sve zvanice behu izopijane. U samom metežu mnogi od Slovena
biše poubijani, a sam Mužok zarobljen.
Car je želeo, da sva ta akcija ne ostane na polovnim merama i s toga neredi, da vojska prezimi na slovenskom području, kako bi odmah s proleća mogla početi ponovo pročišćavanje i leve obale Dunava. Ta naredba izazva pobunu u vojsci. Prisk je i sam mislio, da je mudrije povući se na svoje područje; jedno zbog solidnije ishrane a drugo radi nesigurnosti u tuđoj zemlji, gde su prepadi svaki čas mogući. Mavrikije ga je, radi tih obzira Priskovih prema raspoloženju vojske smenio sa položaja glavnog zapovednika, a na njegovo je mesto postavio svog brata Petra. Haganu je bilo neobično ovo povlačenje vizantiske vojske, pa posla svoje ljude Prisku, da izvide stvar. U isto vreme, on je stao činiti sve pripreme, da on sa svoje strane napane Vizantince; a izdade naredbu i Slovenima da prelaze Dunav. Prisk, obavešten o tom, šalje jednog svog pouzdana čoveka haganu, da ga na svaki način odvrati od te akcije. Hagan je, kao gospodar ovog "celog naroda", izjavljivao, da je Prisk "stupio na moju zemlju i napao na moje podanike", pa je – mesto da brani svoje podanike, zatražio udeo u plenu. Prisk je s mukom nagovorio svoje vojnike, da pristanu na to. Haganu je vraćeno 5.000 zarobljenih Slovena, a on je zadovoljan tim pristao, da vizantiska vojska pređe preko njegova područja. Jasno je, prema ovome, ma koliko inače vesti bile nejasne, da su slovenska naselja, i to ne samo ona na zapadu, oko Save, nego i ona u Dakiji, bila u ovisnosti od Avara; samo su ova istočna, zbog udaljenosti, bila u mnogom slobodnija. Primetili smo, u ostalom, već ranije, da je hagan baš tim dačkim Slovenima slao poslanstva sa zahtevom da mu plaćaju danak i da ih je, kad su oni odbijali, prisiljavao na to. Da su oni, kad god su mogli, izbegavali da mu čine po volji i da je hagan, sa svoje strane njih upotrebljavao kao monetu u svojim računima, nije nimalo neobična pojava ni u odnosima savremenih, a kamo li onovremenih naroda. Car je oštro prekorio Priska radi tog postupka. On je dobro video, da će ovo haganovo posredovanje samo pojačati avarski prestiž kod Slovena. U koliko su se Sloveni ranije i opirali Avarima, oni će sad da se drže s njima nešto iz straha od Vizantije, a nešto s toga, što neposredno osećaju stvarnu i respektovanu snagu Haganovu. Novo ratovanje na dunavskoj liniji nastavljeno je s proleća 596. god. Vizantiska vojska beše prilično pokolebana u disciplini i nezadovoljna s nekim carevim reformama. Sloveni, oporavljeni od prošlih udaraca, postaju ponovo agresivni i njihove pljačke po Trakiji bivaju i opet česta pojava. Zanimljiv je iz tog vremena opis jednog sukoba između njih i vizantiske vojske. Jedna četa od 600 Slovena, opljačkavši neke gradove, gonila je bogat plen i vodila mnogo zarobljenika. Vizantiski zapovednik, onaj poznati Aleksandar, požuri sa 1000 konjanika, da ih stigne i otme plen. Kad opaziše vizantisku vojsku Sloveni počeše ubijati zarobljenike, ostavljajući samo žene i decu. U isti mah, brzo, od kola sa plenom napraviše svoje bedeme. Vizantinci su se ustručavali da ih napanu, jer su slovenske strele dobro gađale u njihove konje. Aleksandar s toga naredi, da vojnici sjašu i da ličnim junaštvom razbiju neprijatelja. Sloveni su, u jarosti, stali seći i ostale zarobljenike, što je veoma uzbudilo napadače i donelo im najposle pobedu. Međutim, ostala romejska vojska ostade dugo neaktivna. U jednom lovu, bežeći od vepra, vojvoda Petar beše se udario o jedno drvo i povredio nogu, pa je duže bolestan potpuno napustio vojne operacije. U prestonici se verovalo, da on namerno izbegava borbu i da njegova ličnost ne daje dovoljnih garancija za sigurnu obranu carevine. Kad je, direktno prekoren od cara, pokušao nešto življu akciju i prelaz preko Dunava imao je velikih gubitaka i više je štetio ugledu carske vojske tim nego svojom pasivnošću. Jedna njegova izvidnica od dvaestak ljudi beše upućena preko Dunava,
da pre Petrova prelaza reke uhodi slovenske položaje i kretanja. Izmorena
i nedovoljno oprezna ta je izvidnica zaspala u jednoj šumi i pala
u ruke Slovenima. Da bi spasli glave ti ljudi odadoše Slovenima sve
što su znali o Petrovim namerama. Tad vođa Slovena, Pirigost, dođe
sa svojim četama blizu reke i spremi zasede u šumama. Kad je vojvoda
Petar naredio svojoj vojsci prelaz preko Dunava dočekali su Sloveni
prvi odred od 1000 ljudi i potpuno ga uništili. Videvši to vojvoda
Petar izdade naredbu, da sva vojska pređe odjednom i da, u punoj snazi,
primi napadaj. Sloveni iziđoše da sprečavaju prelaz i iskrcavanje.
Ali kiša vizantiskih strela obasu njihov tabor i kad pade Pirogost
oni ostaviše bojno polje. Nemajući konja Vizantinci ih nisu progonili,
nego se zadovoljiše tim, što su tom pobedom postali gospodari nad
obe obale Dunava. Kad su, pribravši se, pošli napred u tuđu i nepoznatu
zemlju, romejski vojnici naiđoše na teške neprilike. Naročito ih je
mučila žeđ u nekom kraju Dobruče, gde na daleko nije bilo tekuće vode
ili jačeg izvora. Jedan čovek, koga su našli da ih povede do kakve
reke, sprovede ih do neke bliže nepoznate Helivakije. Kad je vojska
polegla da se halapljivo napije vode osuše na njih svoje strele Sloveni,
sakriveni u šumama protivne obale, verovatno već unapred spremljeni
za taj slučaj. Vizantinci pokušaše da ih potisnu, ali videći se prema
upornu neprijatelju u nepoznatom kraju, nesigurni za leđa, a u strahu
od kakve nove izdaje, oni počeše brzo da se povlače i nisu se dali
zaustaviti sve dok nisu pregradili Dunav. Čitavo Petrovo ratovanje
završilo je, prema tom, neuspehom i car je s toga bio prisiljen, da
mu oduzme vrhovno vođstvo. |