Istorija

Istorija Srpskog naroda

Sloveni sa Avarima

 

S proleća 598. pribrao je novi vrhovni zapovednik, poznati Prisk iz ranijih ratovanja, izmorenu vojsku u Astici i začudio se kad je video koliko je proređena. Obnovivši je i podigavši joj duh, on pređe s njom Dunav i dođe do Nova. Hagan je i opet zatražio objašnjenje radi tog sukoba, a Prisk mu je odgovorio sa starim pretvaranjem, da je došao s toga, što je tu lov dobar i što je mesto s dobrim vodama i zgodno za jahanje. Hagan je primećivao, da je to avarska zemlja i da Romeji krše mir prelazeći u nju; Prisk je, opet, odgovarao, da je zemlja vizantiska i da on s pravom dolazi tu. Avari su, prema ovom, smatrali sebe kao gospodare područja na kom su stanovali Sloveni i ponašali su se, u ovaj mah, kao pozvani da uzmu na se dužnost njihovih zaštitnika. Radi toga na taj vizantiski upad odgovoriše osvajanjem Singidunuma, čije stanovništvo preseliše na svoje područje. Prisk na to požuri da vojsku približi osvojenom gradu i stiže s njom na dunavski otočić Sigu, oko 30 milja udaljen od varoši, a sam potraži hagana u Konstantioli, da govori s njim povodom toga. Hagan je sedeo na obali, a Prisk je sedeo na lađi i tako su nad Dunavom vodili oštar razgovor. Do sporazuma nije došlo; šta više, hagan je, naljućen vizantiskim prebacivanjem, prekinuo razgovor i besno doviknuo, da će tragom Singidunuma naskoro poći i mnogi drugi gradovi. Posle tog uzaludnog sastanka Prisk naredi svom zapovedniku Guduju, da povrati izgubljeni grad. Ovaj s flotom doplovi pod varoš i spremi napadaj. Avari, u obrani, mesto porušenih bedema postaviše niz bedema od kola, kao Sloveni u prošlogodišnjoj izvidničkoj bici, ali ne mogaše odoleti. Kad je Singidunum ponovo došao u vizantiske ruke, oni odmah počeše podizati zidove i utvrde želeći da grad obezbede od kakva novog prepada. To utvrđivanje dade tobože povod haganu, da u svoj formi objavi Vizantiji rat.

Avarska vojska ovog puta nije upala ni u Trakiju ni u Ilirik, nego mnogo zapadnije, u Istru i Dalmaciju. Ovamo je hagan imao više izgleda na plen, jer su krajevi bili ranije neiscrpeni; a možda se ustručavao i da primi borbu s Priskom oko teških balkanskih klanaca, gde su se Grci bili dobro pripremili. Nezaštićena Dalmacija stradala je mnogo; spominje se, da su Avari i Sloveni tom prilikom razorili na 40 gradova i mesta. Prisk nije mogao sa svojom malom vojskom da spreči tu provalu; poslao je samo oprobanog Guduja sa 2.000 vojnika, da izviđa i uznemirava avarske čete. Izbegavajući vojnički put, na kom bi se morao sukobiti sa glavnom vojskom neprijatelja, oprezan Guduj se sa svojim vojnicima verao kroz klance i s uspehom iznenađivao i robio avarske straže i komoru. Jedna takva pobeda nad ovećim jednim odelenjem Slovena i Avara silno je obeselila papu Grgura Velikog, kad ga je, zabrinuta, obavestio o njoj ekzarh Italije.

Pri borbama na zapadu hagan je hteo da ima i saveznika. Našao ih je u svojim starim prijateljima Langobardima, radi kojih je uputio jedno poslanstvo franačkom kralju upozoravajući ga, da bude u miru koliko sa njim lično, toliko i sa njima. Sa Langobardima zajedno slovenske i avarske čete prodiru u Istru, paleći i pustošeći sve. U julu 600. god. papa Grgur Veliki pišući solunskom episkopu Maksimu kaže mu, da se mnogo brine i žalosti povodom toga, što mu ovaj javlja o opasnostima od slovenskog plemena i to tim više, "jer kroz prolaz Istre počeše već ulaziti i u Italiju." A tešeći ga veli mu sa rezignacijom i sa proricanjem rđave budućnosti, da se ipak ne smućuje sasvim radi toga, "jer oni, koji će živeti posle nas, videće još gora vremena!"

Pred zimu 599., počeo je hagan akciju i na istok. Pošao je na grad Tomi, a Prisk se požurio odmah za njim da grad brani. Ali do veće borbe nije došlo cele te zime. Slabo opskrbljena, romejska je vojska počela da pati od gladi i s proleća, uz časni post, ta njihova nevolja je bila opštepoznata. Iznenađuje, u tom času, jedan retko čovekoljubiv postupak avarskog gospodara. Obavešten o toj junačkoj muci, Hagan je preko Vaskrsa ponudio Vizantincima primirje od pet dana i poslao je gladnoj vojsci dovoljno hrane, da se potkrepi. To je, naravno, znatno delovalo na slabljenje ratničkog raspoloženja. U to vreme poveo je Komentiol drugu vojsku protiv Avara idući prema Nikopolju. Kod grada Jatra dođe do borbe, nenadne po Vizantince i s toga katastrofalne. Komentiol je, izgubivši potpuno glavu u iznenađenju, davao smetene naredbe i znatno je doprineo, da se okrene u beg i ono četa, što je bilo spremno da vodi borbu. U vojsci s toga nasta opšte uverenje, da je on učinio izdaju i namerno upropastio vojsku. U Driziperi mu ne dadoše ući u grad, nego ga dočekaše pogrdama i kamenjem, i on posramljen pobeže u Carigrad. Njegove usplahirene vesti, i izgled begunaca, izazvaše tamo opšte zaprepašćenje. Mnogi, u panici, pomisliše da se spasavaju u Aziju. Car hitno opremi svoju gardu s nešto druge vojske i građana, da čuva Dugi Zid i prestonicu misleći, da će Avari, po staroj navici, dopreti dotle. Oni su doista i bili poterali Komentiola i progoneći ga zauzeli Driziperu, kad odjednom među njima nasta strašan pomor. Samom haganu za jedan dan umre sedmoro dece. To omete i potpuno zaustavi njegovu vojsku.

Carigradski senat odluči da traži mir. Carevo poslanstvo našlo je hagana u Driziperi još teško žalosna, ali sklona za pregovore. Postignut sporazum glasio je da Dunav postane međa između Vizantije i Avara. Hagan je žrtvovao istočne, dačke, Slovene dozvoljavajući Romejima, da u borbi protiv njih mogu prelaziti Dunav. Radi čega je on tako postupio nije danas poznato; ali je vrlo verovatno s toga, što ti Sloveni nisu pokazivali nimalo sklonosti da vrše prema njemu podaničke obaveze. Oni se, očevidno, nisu borili sa Vizantijom za to, da bi primili avarsko gospodstvo; njihova želja bila je uvek da ostanu, koliko mogu, slobodni na sve strane.