![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Sloveni sa Avarima
|
|
SPored svega njegova neuspeha u prošloj borbi i pored
svega ogorčenja, koje je vladalo protiv njega i u vojsci i u građanstvu,
car i opet imenova Komentiola za vođu na Dunavu. Učinio je to na svoju
štetu, jer je sad mržnja sa pobeđenog vojskovođe prenošena i na sama
cara. Car je, međutim, učinio to s nadom, da će Komentiol, poučen skupim
iskustvom, biti u novim borbama mnogo obazriviji i da će upeti sve svoje
sile, da spere ljagu s imena. Mir, koji beše sklopljen sa haganom, car
nije hteo da poštuje. Njegova namera beše nepokolebiva, da snažnom ofanzivom
odbije varvare što dalje od Carstva i da, osetno kažnjeni, ti narodi
iz ruskih stepa zadugo ne pomisle približiti se međama moćne Carevine.
U Singidunumu sjedinila se u leto 600. god. Komentiolova vojska sa Priskovom
i iz tvrdog Viminacija počela, s ozbiljnim borbama, prelaz preko Dunava.
Pod veštim vodstvom Priskovim oni u tri velike bitke ostaše pobedioci;
u trećoj i definitivnoj zaglavilo je oko 15.000 varvara zajedno sa nekim
od sinova haganovih. Avari uzmakoše u banatske doline prikupljajući
nove snage. Prisk pođe i tamo za njima i razbi ih ponovo. Da ih dotuče
što jače on posla jedno odelenje od 4.000 ljudi, da pređe čak i reku
Tisu i da ih i tamo goni. Taj vizantiski odred naišao je na drugoj obali
Tise tri gepidska naselja, u kojima je sve okrenuo pod nož. Uporan,
hagan je skupio nove čete ne samo avarske, nego i od drugih podložnih
i zastrašenih naroda i plemena, među kojima je bilo mnogo Slovena. I
ta nova, na brzu ruku prikupljena, vojska bi razjurena, ostavivši velik
broj ljudi kao zarobljenika u napadačevim rukama. U ropstvo pade 8.000
Slovena, 3.000 Avara i 6.200 drugih varvara. Tek tada hagan se reši,
da počne moliti carigradskog gospodara za milost prema zarobljenicima
i za obzire prema sebi lično. Car Mavrikije primi avarsko poslanstvo
i pusti iz Tomija čitavo roblje, a Komentiol se te jeseni vrati s vojne
starim i gotovo zaboravljenim Trajanovim putem. Granica je posle toga
ostala potpuno mirna.
Za to vreme Carigrad se spremao na strašne krize. Car Mavrikije nije bio nikad mnogo voljen u svojoj prestonici. Već ranije, pri prvom Komentiolovom porazu od Avara, bilo je javnih pogrda protiv njega. Kad je, pred kraj 601. god. nastala u Carigradu glad, car je, pri jednom javnom ophodu, bio napanut ne samo pogrdama, nego i kamenjem. Rat sa Avarima nije bio nimalo popularan. Caru se oštro prebacivalo, da je pristrasan i tvrdica. Publika je protestovala, što on štiti Komentiola, kriva za dva teška romejska poraza, a suviše zapostavlja u stvari zaslužnog Priska. Kad je Mavrikije, posle pobede u Banatu, za glavnog zapovednika vojske mesto Priska postavio svog brata Petra, pod čijim je vodstvom onako ljuto stradala vojska u pohodu protiv Slovena, protesti počeše da uzimaju opasne razmere. Vojska se osećala uvređenom i njena disciplina poče osetno da popušta. Sem svega toga, o Mavrikiju se bio proneo glas, kako nije hteo otkupiti iz avarskog ropstva romejske četnike i kako je hagan, razjaren zbog toga, dao sve poklati. Smenjivanje Priskovo beše donekle ohrabrilo i utučenog hagana. Čim mu je došao glas, da je opasni protivnik povučen, njegovi ljudi počinju da postaju življi i okupljaju se u području oko Đerdapa. Do Mavrikija dopre glas, kako hagan sprema osvetu i pomišlja čak na jedan pohod na Carigrad. Zabrinut, on naredi Petru, da preduhitri Avare i da ih napane odmah na levoj obali Dunava. Petar se ne usudi da krene ravno protiv Avara, nego uputi jednog svog podzapovednika na avarske podanike Slovene. Guduj, određeni podzapovednik, pređe Dunav i postiže izvesne uspehe. U svom pohodu on je bio pomagan i od Anta, koji se ovog puta javljaju kao saveznici Vizantinaca. I mnogi drugi avarski podanici beže od hagana, više od straha zbog prošle katastrofe, nego zbog novih podviga vizantiskih. Vizantiska vojska, puna nepoverenja prema novom vrhovnom zapovedniku, nije htela sad da prodire dublje u opasne slovenske krajeve i da uopšte ostaje na levoj strani Dunava. Caru se, međutim, činilo, da je preko potrebno iskoristiti prošle uspehe i metež avarskih podanika i naređivao je s toga, da se ofanziva nikako ne prekida i da se ne da daha protivniku. Njegova je naredba glasila, da vojska bezuvetno mora prezimiti na neprijateljskom području i da tim potvrdi uspehe i bude lakše spremna na konačne borbe s proleća. Ali, pokolebana u disciplini, vojska odbi, da se pokori toj naredbi. Na tu upornost vojsku je nagonilo još i to, što zbog gladi nije mogla da se šalje četama hrana iz prestonice, nego im je poručivano, da se snabdevaju plenom od neprijatelja. Na careve ponovne i ozbiljne pozive vojska odgovori tim, što poče otvorenu bunu. Za novog cara među četama bi izvikan jedan od buntovničkih vođa, prosti i surovi Fokas. Pobunu vojske pozdravi nezadovoljna prestonica i odmah se pridruži carevim protivnicima. 23. novembra 602. Fokas bi krunisan, a do malo dana pogibe Mavrikije i pet njegovih sinova. S padom Mavrikijevim napuštena je i njegova ofanzivna politika prema Avarima i Slovenima. On je bio poslednji car Istočne Imperije, koji je na dunavskoj liniji odbijao navale severnih i istočnih plemena, hoteći da državu spase od varvarske najezde. Novi car, jedan od najobičnijih vojničkih skorojevića, nije imao svoje državne politike, a dobivši vlast putem jednog prevrata svu je svoju snagu trošio samo na to da svoj presto zaštiti od sudbine svog pretšasnika. Kad su se digli Perzijanci tobože da svete Mavrikija, a u stvari da iskoriste trzavice Carstva, nastale na sve strane, "kroz čitav istok, i Kilikiju i Aziju i Palestinu i sve okolne zemlje sve do same carice gradova," kako kaže Dimitrijeva legenda, Fokas napušta severnu granicu, povisuje danak haganu, a svu vojnu snagu prebacuje iz Evrope u Aziju. Tamo stvari idu sve gore i Perzijanci, u jedan mah, postaju gotovo gospodari severnog maloaziskog područja. U pometenosti, koja je nastala u Vizantiji prilikom promene na prestolu i povlačenja vojske u Aziju, naročito gledaju da se osvete i okoriste susedna avarska i slovenska plemena. Prvih godina Fokasove vlade pominje se jedan veći upad Avara u Trakiju; a do malo učestaše i pohodi Slovena. Slovenske čete prelaze bez napora preko nezaštićenih granica; silaze u pojedina mesta, zajedno sa ženama i decom; i negde vrše pljačke i palež, a negde se i zadržavaju. Avari, za to vreme, šire svoju moć prema zapadu i od 603-610. god. ratuju i osvajaju po furlanskom i mletačkom području ne nailazeći nigde na otpor, koji bi im slomio zalet. Ovo prodiranje varvara, uspesi Perzijanaca, glad, zaraze i lične opačine Fokasove izazvaše nove bune u Vizantiji, koje, istina, skršiše novog cara, ali ne mogoše popraviti sve one zle posledice, koje beše izazvao protekli metež. Početkom oktobra 610. god. Fokas bi srušen i izmrcvaren, a vlast ugrabi glavni vođa opozicije, zapovednik Afrike i jedan od boljih vojvoda u borbama protiv Perzijanaca, čuveni i posle mnogo hvaljeni Hiraklije. |