Istorija

Istorija Srpskog naroda

Srbija kao glavna balkanska država

 

PGrcima je bilo jasno, da treba odvojiti Milutina od Latina, da bi ove mogli suzbiti s Balkana. Udruženi Srbi i Latini pretstavljaju opasnost čije se sve mogućnosti ne dadu sagledati. S toga se u Carigradu odlučuju, posle neuspeha njihove ofanzive protiv Srba, pod vođstvom sposobnog i hvaljenog Mihaila Glavasa, da Milutina zadovolje priznavanjem ustupanja najvećeg dela onih oblasti koje je osvojio i da ga tako, po mogućnosti, pridobiju na svoju stranu. Kao vođa poslanstva srpskom kralju bi upućen krajem decembra 1298. god. Teodor Metohit, docnije veliki logotet, čovek vešt i pronicav, koji je, idući pet puta u Srbiju radi kraljeve ženidbe, sam zabeležio svoje vrlo zanimljive utiske s Milutinova dvora. Iz jednog njegova pisma dobro smo obavešteni kako je u Srbiji postojala jaka opozicija protiv sporazuma s Grcima; ljudi su govorili da je mir potreban Vizantiji, a ne pobedničkoj Srbiji. Jedan deo Grka, kao Kotanica, koji se behu pridružili Srbima, bojao se kraljeva sporazuma s carem i radio je protiv njega. Kod nekih Srba, kojima je ratni plen i pljačka znatno uvećao prihode, bilo je opiranja iz čisto materijalnih razloga. Kralj Milutin bio je, međutim, lično voljan da pregovara. Kao pečat ugovora imala je i opet da bude jedna ženidba. Car je ranije bio ponudio kralju svoju sestru, udovicu trapezuntskog cara Jovana II. Kralj Milutin beše pristao, ali se vizantiskoj dami nije išlo u nepoznatu i za nju varvarsku zemlju, a sem toga htela je da ostane u Trapezuntu uza sina Aleksija, koji se nije slagao sa ujakom. Da ne bi uvređeni kralj radi tog otkaza prekinuo sve veze, do kojih je Grcima bilo mnogo stalo, car Andronik ponudi sad Milutinu svoju kćer Simonidu, još mlado dete od pet godina. Ovaj četvrti brak kraljev, i to s detetom, samo je pojačao opoziciju Srba protiv tog sporazuma i kod vlastele i kod jednog dela klira; nezadovoljstva je bilo i kod Grka. Opoziciju carigradskog patrijarha i njegovih jednomišljenika car je morao da ublažava drugim ustupcima i izjavom, da je svoju kćer prosto žrtvovao da izradi otadžbini preko potrebni mir. Sem toga, bilo je i pokušaja susednih vladara, da se osujeti sporazum između Srba i Grka, koji bi mogao znatno izmeniti odnose na Balkanu. Stari saveznici Milutinovi, epirski Grci, odnosno sinovi tesalskog despota Jovana, navaljivali su na Milutina pismima i porukama da ne veruje Carigradu i da, u tešnjoj vezi s njima, nastavi početi posao na rušenju carigradskih vlastodržaca. S druge strane javljali su se sa svojim ponudama i Bugari. Udovica cara Smilca, poreklom Grkinja, iako već u rodu s Milutinom, kao tašta njegova sina, obratila se sada Milutinu sa predlogom da je uzme za ženu i tako dobije i Bugarsku Carevinu. Metohit kazuje, kako usplahirena udovica i njeni pomagači "šalju svaki čas poruke i izaslanike, preklinju kralja da ima pre njih na umu i da se ne uzda u careva obećanja, jer nisu iskrena niti će se ostvariti". Ali Milutin osta nepokolebljiv. Brak sa vizantiskom carskom kćeri laskao mu je sujeti, činio mu se kao nagrada za njegove političke uspehe i dizao mu ugled prema bratu u pitanju kraljevskog nasledstva. God. 1299. došlo je do konačnog sporazuma. Srbija je zadržala osvojene gradove, tobože kao miraz uz carevu kćer, ali se zakletvom vezao kralj na novo prijateljstvo i uzajamno su dati taoci. Na sred Vardara, posle Vaskrsa 1299. god, kraljeva treća žena bi, kao da je kakav krivac, predata Grcima, radi njihove veće sigurnosti, a s njom Kotanica i srpski taoci. Na istom mestu predali su Grci Simonidu i svoje taoce. Milutin je sam dočekao svoju mladu ženu; kad je prešla Vardar on je sjahao s konja i klekao pred nju. Brak sa Anom ranije je proglašen nezakonit, da bi se Milutin, mimo crkvene odredbe, mogao venčati i četvrti put. Tako je Stevan, Milutinov sin iz tog braka, posto odjednom nezakonito dete.

U Solunu, na sastanku između Andronika i Milutina, to je prijateljstvo dobilo još tvrđu vezu. U svojoj jednoj povelji manastiru Hilandaru Milutin spominje s ponosom, da je na maču dobio južnu Srbiju, ali ne bez sujete ističe i to, kako je postao zet grčkog cara, koji mu onda dade "onuzi zemlju u prćiju".

Ova promena Milutinove politike izazvala je nezadovoljstvo ne samo kod prijašnjih saveznika, nego i u njegovoj rođenoj zemlji, i u samoj njegovoj porodici. Kraljica Jelena, majka Milutinova, pobožna starica nije bila zadovoljna ni sa kraljevim političkim držanjem, ni sa njegovim neobičnim brakom. Milutinovi postupci pokazivali su bezobzirnost jedne vrlo tvrde, sujetne i sebične duše. Grci su, izgleda, znali nešto o tom jer su od Milutina izrično tražili da se na ugovor o miru zakune i Jelena. Milutin se izvinjavao majčinom starošću i daljinom i tegobom puta. Ovo traženje Grka da kraljica majka uz kralja bude jemac mira svakako je važan dokaz za politički značaj i uticaj Jelene. Milutinovo držanje oštro je osuđivao i njegov brat Dragutin. Ima vesti, da je već tada pomišljao i na oružan sukob, prozirući očevidno i druge planove Milutinove, ali se uzdržao, bojeći se pomoći vizantiske vojske koju je Andronik za taj slučaj stavio na raspoloženje, nemajući dovoljno potpore u tada rastrovanoj Mađarskoj i na drugoj strani zauzetim Napuljcima. Sem toga, i njegov zet, Stevan Kotroman, bio je ugrožen od Pavla Šubića, pa je trebalo obratiti pažnju i na te stvari.

Prvi, koga je pogodila ova promena Milutinove politike bio je Dubrovnik. Mlečani, vrhovni gospodari male republike pod Srđem, behu počeli ogorčen rat sa Đenovom, saveznicom Vizantije. Da pomogne novoj tazbini srpski kralj je upotrebio oštre mere protiv Dubrovnika, kome ranije beše priznao sva prava i povlastice dotle uživane. On je 1301. god. dao po Srbiji pozatvarati dubrovačke trgovce, a Dubrovčani na to zauzeše Mljet i blokiraše ušće Bojane. Dubrovački trgovci iz Brskova tužili su se 8. maja 1302. svojima na moru, kako se, "u ovoj zemlji zlo čini". Mletačkim zauzimanjem došlo je 14. septembra 1302. god. do mira, po kom kralj ponovo "stvori milost gradu Dubrovniku".