![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Srbija kao glavna balkanska država
|
|
Sa Milutinom i novom političkom situacijom bila je
veoma zadovoljna carigradska diplomatija. Njoj je savez sa Srbijom došao
u pravi čas. Da je, mesto sporazuma, morala nastavljati rat sa Srbima
ili, iz opreznosti, držati u Evropi veće garnizone, ona bi imala u Maloj
Aziji teškoće, koje bi, možda, bila u nemogućnosti da otkloni, a kamoli
da savlada. Jer u ovo vreme počinje brzo prodiranje Turaka prema maloaziskoj
obali. Ojačali kao vazali seldžučkog ikoniskog sultanata, Turci, pod
svojim vođom Osmanom, rođenim 1258. god., postaju aktivni već od kraja
XIII veka. Još 1288. god. potukli su oni Grke kod Melangine i preneli
tamo svoju prestonicu, poturčivši i samu varoš u Karadžahisar; a 1301.
god. pala je u njihove ruke i Nikomidija. Posle raspada ikoniskog sultanata
Turci počinju da stvaraju novu maloazijsku državu. To stvaranje moglo
je biti samo na račun Vizantije. Posle udarca, koji su 1301. god. kod
Bafejona zadali Turci vizantiskom prestolonasledniku Mihajlu, ta je
opasnost postala jasna za sve državnike u Carigradu. Car Andronik, da
bi s više izgleda odolevao Turcima, uze pod najam jednu jaku družinu
španskih ratnika, "Katalane", koji su dotle služili kao najamnici
u borbama po Italiji. U borbi s Turcima Katalani su s početka imali
uspeha, ali već posle dve godine provedene u vizantiskoj službi oni,
pusti, nedisciplinovani i ostrvljeni krvlju, obrću 1305. god. svoje
oružje protiv svojih iznajmitelja, istina ne bez vizantiske krivice,
jer, ne behu solidni u plaćanju. U toku tih borbi, ozlojeđeni Katalanci
prevoze se u Evropu, na Galipolje i posle na Kasandru, i počinju odatle
pustošenje susednih oblasti. Služili su jedno vreme i jednim delom i
kao najamnici kod Bugara. Od njihovih nasrtaja bio je, negde 1307. god.,
ugrožen i manastir Hilandar, koji je požrtvovano, s mnogo napora, odbranio
iguman Danilo, čuveni pisac žitija srpskih kraljeva i arhiepiskopa,
zahvaljujući dobrim delom i pomoći koju mu je poslao kralj Milutin,
u ljudima i novcima. Biograf Danilov piše kako "tada nije bilo
naći nijednu stazu kud bi se moglo mirno proći, nego borbe i ratnike".
Kraljeva pomoć uništila je jedan deo pljačkaša, a drugi su se, posle
izvesnog vremena, povukli u staru Grčku.
Sem sa Turcima u Maloj Aziji, Grci su imali velikih teškoća i sa Bugarima, sa kojima se behu zapleli u jedan dug a ne mnogo srećan i siguran rat, koji su 1307. god završili sa velikim popuštanjem. Kralj Milutin, prateći pažljivo razvoj događaja, počeo je sumnjati u mogućnost održanja Vizantije kao ozbiljnog političkog činioca. Nimalo sentimentalan, on je s toga odmah ušao u veze s onima, koji su mogli doći u obzir kao eventualni prijemnici njenih poseda. U prvom redu beše to anžujski dvor. Obnova Latinskog Carstva beše ponovo stavljena na dnevni red. Brat francuskog kralja Filipa IV, Karlo Valoa, beše se oženio unukom latinskog cara Balduina II i sa njom dobio u miraz titulu njenog deda. Pomagan od brata i izvesnih drugih elemenata na zapadu, on se počeo da sprema na rat i da traži veze radi napadaja na Vizantiju. Napuljski dvor pratio je sve te pripreme sa simpatijom. Drač je opet od 1305. god. u vlasti Filipa Tarentskog, sina Karla II, koji se sprema i na dalja osvajanja. Već u leto 1306. god. pokušao je Milutin, preko skadarskog episkopa, da ponudi savez Filipu. Bio je, naravno, s obzirom na njegovu moć, rado primljen. 6. avgusta te godine odredio je Filip svog kancelara, koji je imao primiti zakletvu od kralja, a u jesen se i sam lično sastao sa Milutinom. Kralj Karlo je odobravao te veze i potvrdio je ugovor. Sem sa Filipom, Milutin je ušao u veze i sa samim Karlom Valoa. Marko Lukarev iz Dubrovnika i Trifun Mikaeli iz Kotora otišli su, kao njegovi poslanici, papi i "caru" Karlu u Francusku, da i s njim sklope savez. Na francuskom dvoru se, prirodno, javio interes za srpsku kraljevinu i jedan njihov čovek, jedan dominikanski kaluđer, bi upućen u Srbiju, da je bliže sagleda i prouči. Njegov izveštaj s toga puta, pisan početkom 1308. god., očuvan je i sadrži zanimljivih podataka, iako je pisan sa mržnjom na kralja Milutina i radi njega namerno sa nekoliko neistina. Srpski kralj pretstavljen je kao nepouzdan, razvratan i surov. Piščeve simpatije su na strani katolicizma prijateljskijeg kralja Dragutina, koji je još i u rodu sa Anžujcima. Kralj Milutin se sad tobože boji napuljskog dvora, jer bi mu kralj Karlo, kao katolik, mogao oteti Primorje, u kom je većina nezadovoljnih katolika; a drugo on se boji još i tog, da stvaranjem Latinskog Carstva ne izgubi svoje tekovine, koje su ga dovele do blizu Soluna. Ali se Karlo Valoa nije obazirao na taj izveštaj. On je 27. marta 1308. sklopio savez sa kraljevim poslanicima blizu Melena. Glavna tačka tog saveznog ugovora bilo je zajedničko osvajanje Vizantiske Imperije "protiv Andronika koji vlada tim Carstvom i njegovih naslednika". Tim ugovorom Karlo je potvrdio Milutinu kao srpski posed ove zemlje i gradove, koje je ranije dobio od Vizantije i držao u svojoj vlasti: čitavu oblast između Prilepa i Proseka, Ovče Polje do Štipa, debarsku oblast do reke Maće i kičevski kraj do "Hokerije", koji su svi, po tvrđenju poslanika, donosili kralju svega 5.000 florina godišnje. Vrlo je važno za ove teritorijalne potvrde, da ih Milutin ne traži za Skoplje i Polog, koje svakako smatra kao nesporne u svakom slučaju; dok se za Štip kaže u ratifikaciji ugovora, da ga kralj drži za se i za svoje naslednike, "niti želimo obavezati se pretekstom pomenute zakletve (na ugovor) da ćemo ga napustiti". Tim ugovorom Milutin je obećao preći u katoličku veru i svoju kćer Caricu, rođenu s mađarskom princezom Jelisavetom, dati za Karlova mlađeg sina, isto Karla. Na Milutina je svakako delova i uspeh anžujskog princa Karla Roberta, koji je, iako nekrunisan, već tokom 1307. god. postao stvarni gospodar Ugarske. Papa Kliment V verovao je tvrdo u to obećanje i pisao je na više strana (patrijarhu u Grado i prokuratorima franjevaca i dominikanaca), da privedu u delo kraljevo prelaženje u rimsku crkvu i da mu, kao znak papine pažnje, predadu njegovu zastavu. S Milutinovim poslanicima stigla su u Srbiju i dva francuska sveštenika, kao carevi izaslanici, da prime od kralja potvrdu ugovora. Milutin ih je primio i potpisao ugovor 25. jula 1308. god. u šatoru kod "Golih Huma". Mnogo docnije, tek u decembru 1313., potvrdio je taj ugovor i francuski kralj Filip. Verujući u ozbiljnost tih planova Milutin je, odbacivši obzire prema vizantiskom dvoru, još te iste godine prešao u napadaj. Krenuo je vojsku u starom pravcu, prema Solunu i Egejskom Moru. Od katalonskih saveznika Turaka, koji su s njima zajedno, pljačke radi, prešli u Evropu, Milutin je uzeo u najam jedan deo četa: 1.000 konjanika i 500 pešaka. Vođa te najamničke vojske beše neki Melik ili, kako ga Danilo zove, Melekilj, Turčin, koji je, služeći hrišćanske vladare, postao i sam hrišćanin. S tom vojskom Srbi napadoše i solunsku oblast, ali biše odbijeni. Razuzdana rulja najamnika obrnu se, posle toga, protiv samog Milutina. Ali ih ovaj savlada i oštro kazni; Melik bi ubijen, a njegovo bratstvo razjureno i premlaćeno. |