Istorija

Istorija Srpskog naroda

Srbija kao glavna balkanska država

 

Posle izvesnog vremena Milutinu je postalo jasno, da je zapadni antivizantiski plan više delo avanturističke fantazije, nego realnih priprema. Njegov strah od nove najezde Latina na Balkansko Poluostrvo pokazao se kao neosnovan. Uspesi Filipa Tarentskog u Albaniji behu neznatni i bez većeg uticaja na balkanske odnose. Kad je to uočio, Milutinu nije dugo trebalo da promeni svoju politiku i da se vrati svojim grčkim prijateljima. Kad je to izvršio ne da se tačno opredeliti, ali svakako još 1309. god. U to vreme, 1309. god., papa Kliment V prešao je u Avinjon i doveo tim do punog izražaja sukobe u rimokatoličkoj crkvi, koji su vladali između Talijana i Francuza. Ti sukobi slabe ugled pape i sprečavaju u osetnoj meri, njihov rad većeg političkog zamaha. Kad je iste te godine papa prokleo Mletačku Republiku učinio je samo to, da je jedan od najvećih činilaca u balkanskoj politici bio izlučen iz saradnje s njim, i to, naravno, na njegovu štetu. Karlo Valot, čovek od više kombinacija, malo posle saveza sa Srbima, beše, zajedno s bratom, ušao u pregovore da dođe i do nemačke carske krune, koja je, pogibijom kralja Albrehta (1. maja 1308.), ostala bez svog nosioca. Docnije, on je potpuno zaokupljen unutrašnjim pitanjima Francuske. Na promenu kraljeve politike možda su vršili izvestan uticaj Mlečani, koji su bili ogorčeni na papu i Francuze. Oni kao da upućuju Milutina i na pokrete protiv Albanije, odnosno, protiv tamošnje anžujske vlasti. U jednom pismu Mletačke Republike kralju od 10. maja 1309. god., Uroš se zove "kralj Srbije, Huma, Duklje i Albanije." To je prvi pomen Albanije u tituli srpskog kralja. Taj naziv možda nije upotrebila kao prva srpska kancelarija, nego mletačka, ali je njim obeležena vidna linija u Milutinovoj balkanskoj politici i s toga je i važan i karakterističan.

Kralj Milutin nije mogao odmah preduzimati veće akcije u Albaniji. Bilo je važnih pitanja i na drugoj strani. Trebalo je pomagati, najpre, Vizantiji u borbi protiv Turaka. Jedno tursko odelenje, kao ono Melikovo i od prilike iste snage, beše pod vođom Halilom zaselo u Galipolju i po primeru Katalina vršilo pljačke po čitavoj Trakiji. Vizantija sama nije mogla da ih savlada; tek sa srpskom pomoću oni su 1312. god. bili potpuno uništeni. Iz zahvalnosti prema Srbima car Andronik je, među ostalim, poklonio Hilandaru selo Kucovo. Ovo je bio prvi historiski sukob između Srba i Turaka, na evropskom tlu. Ali nije bio i jedini. Tursko prodiranje u Maloj Aziji uzimalo je sve više maha. Nisu tu bili u pitanju manji ili veći pljačkaški odredi, nego svesna ekspanzija jedne mlade i dobro ogranizovane države. Grčke vojske nisu mogle da odole turskim udarcima i pretrpele su više poraza. Grci su već gledali Turke gde se približavaju Nikeji i Brusi i gde ih opasuju jednim snažnim lancem. Vizantija je, osećajući se sama slabom za borbu s njima, tražila savez na više strana. Na Srbe je računala kao na hrišćanske i srodničke prijatelje. Kralj Milutin odazvao se pozivu svog tasta, cara Andronika, i uputio je 1313. god jednu srpsku vojsku, sa dosta vlastele, u Malu Aziju, pod vođstvom velikog vojvode Novaka Grebostreka. Srbi nisu hteli da se podvrgnu grčkoj komandi, nego su sačinjavali posebno odelenje. Njihovo ratovanje u Maloj Aziji bilo je uspešno; čak u Nagoričinu, u manastiru Sv. Đorđa, uneseno je u crkveni natpis kako kralj "u to leto izbi Turke", dok Danilo govori o tamošnjim srpskim pobedama u samim superlativima.

U ovo vreme kralj Milutin ima i dve teške krize u porodici. Između njega i njegova brata Dragutina odnosi odavno nisu bili iskreni i srdačni. Milutin je bio sebičan i jednom dobijenu vlast očevidno nije hteo ispuštati iz ruku. Dragutin je želeo da presto osigura svom sinu, a to je prema takvom Milutinu mogao postići samo silom. Sem toga, Dragutin je osuđivao Milutinov poslednji brak i sam po sebi, i radi veza sa Vizantijom. Bezimeni izveštač od 1308. god. izrično kaže, da je među braćom izbio rat i razlaz radi neslaganja u pitanju o prestolu, koji je trajao još i te godine. Vizantinci su, još prilikom udaje Simonidine, dali Milutinu nešto pomoćnih četa da bi se uspešnije branio od Dragutina, za koga su znali da je neprijatelj te veze i politički i jer je ona imala da podigne Milutinov prestiž. Borbe u Bosni početkom XIV veka između Šubića i Dragutinova zeta Stevana i sastanci Milutinovi s Pavlom Šubićem u to vreme možda su s tim u vezi. Ratovanje između braće imalo je manjih i većih pauza. Jedno posredovanje poznatog pisca Danila između oba brata zabeleženo je u vreme kad je Danilo bio hilandarski iguman, po svoj prilici negde između 1305.-7. god. Kad je Milutin uputio svoju vojsku u pomoć Grcima, Dragutin ga je napao ponovo. Srpska vlastela, kojoj je Milutin naturio svoju volju i koja je osuđivala njegove ćudi, prešla je u većini na Dragutinovu stranu. Milutina je iz vrlo teška položaja spaslo sveštenstvo. Ono je zaziralo od Dragutinovih veza sa zapadom, dok je Milutin, mada surov i bezobziran, zadužio srpsku crkvu obilatim prilozima, zidanjem i opravljanjem mnogih manastira i jačanjem svešteničkog staleža. Vođa Milutinu odanog sveštenstva beše poznati biograf Danilo, čovek vešt, okretan i s puno znanja, koji je nekako u to vreme postao episkop banjski. Njemu je Milutin poverio svoje veliko blago na čuvanje. S tim novcem, na dukate, Milutin je prikupio najamničku vojsku, sastavljenu od Turaka, Tatara i Oseta, i spremio se na pravi rat. Ali od tog domaćeg rata plašila se cela zemlja. Sveštenstvo se živo zauze da se raspra stiša i da dođe ponovo do sporazuma. Hilandarski iguman Nikodim bi upućen od oba kralja i sabora srpske zemlje u Carigrad, caru Androniku i patrijarhu Nifonu, očevidno s misijom, da tamo javi za tekst sporazuma i verovatno dobije neku sankciju. Dragutin je ovom prilikom proširio svoju oblast i dobio je Rudnik; da li je bilo još nekih drugih promena nije poznato. Kao simbol izmirenja došlo je podizanje manastira Banjske na povlašćenu igumaniju, o čemu je izdat zajednički čuveni Svetostefanski Hrisovulj, sa učešćem oba kralja. Pseudobrokar, neprijateljski raspoložen prema Milutinu, kazuje ishod čitava spora ovako: Milutin je u borbi ostao pobeđen. "A po tom Stefan (Dragutin), smilovavši se na krv svoga brata, oprosti mu, i po svojoj dragoj volji podeli kraljevinu sa svojim bratom." Pošto je umro Dragutinov sin Urošic, to je drugi sin njegov, Vladislav, imao naslediti očevu oblast, a Milutin da ostane kralj Raške kao sinovčev vazal. Ako je, pod pritiskom, doista pristao na to, Milutin ni jednog časa nije pomišljao da tu obavezu doista i održi.