![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Srbija kao glavna balkanska država
|
|
Drugi sukob imao je Milutin sa sinom Stevanom, rođenom
iz braka sa Anom Terterijevom. Kako je bio poništen kraljev brak s njegovom
majkom, Stevan se, odjednom, obreo kao nezakoniti sin. Neki strani pisci
i zovu ga tim imenom. Da je to moralo vređati mladog princa i ohladiti
njegove odnose sa ocem razume se samo po sebi. Kako je Milutin upotrebio
Simonidu polno još kao nerazvijeno dete i pokvario joj matericu, to
je bilo jasno da će taj brak ostati neplodan. Carica Irina, tašta Milutinova,
žena vrlo ambiciozna i preduzimljiva, obasipala je Milutina raznovrsnim
poklonima sa neskrivenom namerom da njegov presto osigura jednom od
svojih sinova. Ona je poslala s toga u Srbiju, negde iza 1308. god.,
najmlađeg sina Dimitrija, ali se taj naskoro vratio. Mladom grčkom princu
učinila se srpska država suviše surova. Da li je posle toga carica izvela
drugi, isto tako neuspeo, pokušaj sa starijim sinom Teodorom, koji je
postao monferatski gospodar, kako to priča jedan grčki hroničar, nije
sasvim pouzdano. Međutim, gotovo je van sumnje da se uticaj taštin na
Milutina nije ograničio na samo to jedno pitanje. Sa Simonidom je došlo
i nešto grčke dvorske pratnje i ona je sigurno unosila svoja shvatanja
i navike u srpski dvor. Da to nije moglo proći bez protesta srpskih
dvorskih lica i vlasteoskih porodica ne treba ni isticati posebno. Najogorčeniji
je bio kraljev sin, Stevan, koji je najnovijom očevom ženidbom izgubio
najviše. Oglašen za nezakonitog gubio je izglede na vlast ili sudelovanje
u njoj; a pokušaj sa Dimitrijem kazivao mu je, da to oglašavanje nije
bila prosta formalnost, nego da će se iz nje izvući sve pravne posledice.
U Zeti, gde je bio namesnik očev, oko njega se počela kupiti nezadovoljna
vlastela. Možda je tu bilo i opozicije zapadnjačkog primorskog elementa
protiv vizantofilske politike kraljeve. Koji je bio neposredan povod
Stevanovom ustanku nije poznato, kao ni tačno vreme kad je on izbio.
Milutin požuri s vojskom da uguši pobunu. Pred očevom silom Stevan se
povukao iza Bojane. Danilo priča, da je Milutin ponudio tad sinu pregovore
i da je ovaj, dirnut, otišao ocu i molio za oproštenje. Kad ga se dočepao,
u Milutina nije bilo milosti. On je Stevana dao okovati, odvesti u Skoplje
i tamo oslepiti; onda ga je, ubogaljena, poslao u Carigrad, svom tastu,
zajedno sa ženom i dva sina, Dušanom i Dušicom. Sva je sreća bila za
Stevana što očeva naredba o oslepljenju nije do kraja izvršena. Krvnik,
koji je imao da to učini, bio je potkupljen i nije probo nesrećnom kraljeviću
zenice. Bojeći se oca, Stevan je to krio za čitava njegova života i
stalno nosio zavoj. U Carigradu, car Andronik je imao saučešća prema
Stevanu, kome je tamo umro mlađi sin, i sa svoje strane nije činio ništa,
što bi otežavalo sudbinu izgnanika i zatočenika.
Ne znamo kako je kraljica Jelena primila vesti o ovim stvarima; možda ih nije ni dočekala. Umrla je u dubokoj starosti 8. februara 1314. god. Pred kraj života primila je u Skadru monaški čin, i to pravoslavni. Sahranjena je u svojoj zadužbini, manastiru Gracu, gde je po ljutoj zimi prenesena iz svog dvora, iz Brnjaka. Malo posle majčine smrti razboleo se i kralj Dragutin. Osećajući kraj života on se pokaluđerio i dobio ime Teoktist, pošto je od ranije pokazivao izvesne asketske sklonosti i osećao potrebu da svoje telo kažnjava radi grehova mladosti. Umro je 12. marta 1316., nadživevši sina Urošica, a sahranjen je, ne kao i sin mu u njegovu manastiru Arilju, nego u Đurđevim Stubovima kod Rasa, u Milutinovoj oblasti. Milutin je Dragutinovu nasledniku Vladislavu osporio ne samo pravo na vrhovnu vlast u Raškoj, nego i na očev deo države. On je odmah upao s vojskom u sinovčevu oblast, uhvatio je Vladislava i bacio ga u tamnicu. Njegovu oblast, sem Bosne, pripojio je svojoj državi. S kraljem Dragutinom nestalo je u Bosni i njegova zeta bana Stepana. Stepanova žena mora da beži s decom iz zemlje, i to, sudeći po tom što su jedni pobegli u Dubrovnik, a drugi u Medvedgrad, u velikoj žurbi. Dubrovnik se posle često hvalio, kako je prognata banica na njegovom području našla skloništa i zaštite. Možda su s tim u vezi Milutinovi napadaji na Dubrovnik 1317/8. god., koji su obustavljeni zauzimanjem Mlečića. U Bosni se, na račun Kotromanića, proširio ban Mladen II Šubić, koji ih je, u glavnom, i potisnuo, videći da se posle Dragutinove smrti nema ko založiti za njih. Samo ban Mladen nije znao da očuva tekovine svog oca. Osion i prek on je izazvao protiv sebe najmoćnije hrvatske plemićske porodice, kao Frankopane, Kurjakoviće, Baboniće, Nelipiće, neke primorske gradove kao Trogir, i bosanske plemiće Hrvatiniće i Mihoviloviće. Mađarskom kralju Karlu Robertu, koji se i inače nosio mišlju da krši moć velikaša, dobro je došlo ovo ogorčenje protiv bana Mladena, i on se brzo rešio da bana potpuno oslabi. Verovatno, da popravi svoj položaj i dobije nove pristalice, ban Mladen je doveo u Bosnu za bana Stevana II Kotromanića, sina Stevana I. Dubrovčani su se posle hvalili, da je u tom bilo i njihove zasluge. Novi bosanski ban, koji je bio bistra glava i vrlo vešt političar, bio je s početka potpuno zavisan od Mladena, gotovo samo njegov namesnik. Ban Mladen je, na primer, molio papu za dozvolu da se Stepan može venčati sa kćerju kneza Majnharda Ortenburškog, s kojom je bio u srodstvu. Papa se odazvao toj molbi pismom od 18. jula 1319. god. |