![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Srbija kao glavna balkanska država
|
|
Pitanje o nasledstvu Dragutinovih zemalja, koje su
bile mađarsko leno, dovede do sukoba između Mađarske i Srbije. Kralj
Karlo energično je ustao protiv Milutinova prisvajanja tih krajeva.
On je, po preporuci papinoj, stvorio protiv njega čitavu koaliciju i
organizovao je napade sa više strana. Sem sa severa iz Mađarske, protiv
Srbije se javiše neprijatelji i iz Dalmacije, koje je vodio Mladen Šubić,
i iz Albanije, gde su Anžujci imali svoju stranku. Položaj Milutinov
beše prilično težak. Ali je Srbija već bila toliko ojačala, da je iz
te borbe izišla ne samo bez gubitaka, nego u nekoliko i kao pobednica.
Prvi su počeli neprijateljstva protivnici s juga. Srpska vlastela iz
Stona, tri brata Branivojevića, počeše odmah s napadajima na susedne
oblasti Šubića, gledajući u banu Mladenu otvorenog protivnika. Od 10.
aprila 1318. god. počeo je on da se zove, uz sve dotadašnje titule,
još i "glavnim gospodarom humske zemlje". Milutin se, u istom
duhu borbe, prozva "kraljem Hrvatske". U ratu koji se vodio
1318/9. god. ban Mladen je rđavo prošao i dobio je mir tek posredstvom
Dubrovčana, pošto je morao dati taoce i među njima i rođenog brata,
omiškog kneza Grgura. U zimu 1318. god. znalo se u Rimu, da je protiv
Milutina ustao i Filip Tarentski i čitav niz arbanaških prvaka pod vođstvom
tri brata Musakija. Papa Ivan XXII sokolio je 1319. god. odmetnike i
borce protiv Srba i obećavao im svoju pomoć. Pokret je izgledao dosta
širok. Kao neprijatelji Srba pominju se mnogi arbanaški prvaci kao Pavle
Matarango, Viljem Arijanit, Vladislav Gonoma, dva brata Bliništa. Ali
Milutin se održa i na toj strani. Mađari su napali na Milutina sa severa,
u Mačvi i Beogradu. Jedna vojska prodrla je do Kolubare, a druga je
na juriš uzela Beograd i zapalila ga. Ali niti je prva mogla da ide
dalje od Rudnika, ni druga dalje od Kosmaja. Kralj Karlo je pozivao
papu, da krene u akciju ostale vladare katoličkog sveta, kako bi sa
njihovom pomoću mogao da prodre do mora i osvoji svu Milutinovu državu.
Očevidno je, da on ne bi tražio tu tuđu pomoć, da je sam imao dovoljno
snage da iziđe na kraj sa Milutinom. Papa, ljut protivnik šizmatičkog
kralja, za koga kaže da je "u svemu neprijatelj hrišćanske vere",
razvijao je dosta živu delatnost da stvori gvozdeni obruč oko njega.
Pored pisama upućivanih albanskim glavarima i banu Mladenu, on je, posle
molbe mađarskog kralja, stao pozivati i češkog i poljskog kralja i druge
neke nemačke knezove, da pomognu Mađare i katoličku stvar protiv "raškog
nevernika". Svi ti ljudi imali su, međutim, prečih briga kod kuće,
a nisu nalazili ni dovoljno razloga da se upuštaju u tu daleku i po
njih beskorisnu ekspediciju. S toga, cela ova akcija osta bez posledica.
U zapisu iz 1319. god. na srebrnom oltaru što ga je dao postaviti u
hramu Sv. Nikole, u Bariju, štovanom kod Srba još od Nemanje, Milutin
je sa izvesnim ponosom dao zabeležiti, da je gospodar zemlje "od
mora sve do reke velikog Dunava". Srbija je, dovoljno jaka i stabilna,
s uspehom mogla izdržati ovu znatnu probu opterećenja.
Jak i bezobziran u svojim državničkim akcijama, Milutin je takav isti bio i u porodičnim odnosima. Surov, cinik, čovek samo svoje volje. Od njega i njegove ljubomore propištala je i Simonida, koja se sve više razvijala u lepu ženu. Kralj nije više bio mlad da bi osvajao; a ni ranije dok je bio mlad, izgleda da nikog nije obavezao svojom ljubavlju. Nevoljen ni od kog, otuđen od najrođenijih, on je imao nezavidnu jesen života. Simonida je čak i bežala od njega. Iskoristila je majčinu smrt, 1317. god., da se vrati sama u Carigrad. Otud nije nipošto htela u Srbiju. Na pretnje Milutinove otac je silom natera da pođe tamo. Na putu, Simonida u Serezu primi monaški čin samo da se spase od Milutina. Ali njen brat, despot Kostantin, koji je dobro znao šta bi besan Milutin mogao da uradi posle toga na štetu Vizantije, razdera sestrinu monašku rizu i predade Simonidu Srbima, bez obzira na njen plač i jauk. Milutin je doskora, oko 1320. god., pod uticajem sveštenstva, a naročito arhiepiskopa Nikodima, oprostio najzad sinu Stevanu i dozvolio mu da se vrati u Srbiju. Pretvarajući se da je potpuno slep, Stevan je umirio oca i dobio od njega na upravu župu Budimlje, gde je povučen živeo čekajući svoje vreme. U Vizantiji je car Andronik od 1320. god. imao teške krize u porodici i državi. Te godine umro je njegov sin i naslednik Mihajlo, a zamenio ga je kao naslednik prestola njegov sin Andronik. Ovaj nije mario svog tvrdicu deda i nestrpljiv, odmah je zaželeo da starca potpuno potisne s vlasti. U grčkom društvu, sklonom spletkama, u kom stari car ni inače nije uživao mnogo simpatija, on je našao dosta odziva i stvorio jaku stranku, koja je bila gotova da odmah zagazi u borbu. Na čelu unukovih ljudi bio je pametni i prepredeni domestik Jovan Kantakuzen. U proleće 1321. god. došlo je u Vizantiji do otvorene borbe. Bugari su držali stranu staroga cara. Milutin se kolebao. U vreme ozbiljne napetosti on je poslao svog izaslanika, kaluđera Kalinika, da pozove natrag 2.000 kumanskih najamnika, koje je zet bio pozajmio tastu za borbe na istoku. Kalinik je ušao u pregovore s mladim carevićem, kome bi srpska pomoć rešila celo pitanje i koji je s toga živo želeo. Milutin, nikom pouzdan prijatelj, pokazivao je sklonost da napusti tasta, samo je želeo da se prethodno sastane s mladim Andronikom negde blizu granice i da se s njim pogodi za cenu pomoći. Kako se sukob između deda i unuka u leto 1321. god. privremeno smirio, a kako se uviđavnijim ljudima u Carigradu činilo opasno srpsko i bugarsko posredovanje u celom tom sporu, to je i pitanje o Milutinovoj pomoći bilo za izvesno vreme odloženo. U brzo potom Milutina je nestalo za uvek. Iznenada, 29. oktobra 1321. god., on je umro u Nerodimlju, po mišljenju lekara od apoplektičkog udara, jedva koju nedelju iza završetka svoje lepe Gračanice i pošto mu je stari tast, da ga odobrovolji, i iz zahvalnosti, ustupio manastir Sv. Nikole kod Sera. Po Milutinovoj smrti kraljica Simonida vratila se u Grčku i umrla je kao kaluđerica u manastiru Sv. Andrije. Milutin je digao Srbiju do glavne balkanske sile. Za njegova vremena srpska država se naglo razvila u svima pravcima: i kulturnom i ekonomskom i vojničkom. Njene granice obuhvatile su prvi put braničevsku oblast na severu, a trajno je u njen sastav ušla severna Maćedonija sa Skopljem kao novom prestonicom. Mačva s Beogradom, data Dragutinu kao mađarsko leno, postaje sve više srpsko područje. Milutin se ne može oglasiti za velikog samo zbog njegovih oskudnih moralnih osobina; inače, posle Nemanje to je svakako najkrupnija politička ličnost Srbije kroz ceo XIII vek, odnosno ličnost koja je za Srbiju državnički najviše učinila. Jedino je Sveti Sava jača duhovna vrednost od njega. Napretku Milutinove države svakako je mnogo doprinosilo i to, što se u njoj ustalila njegova vlast za skoro četrdeset godina, pa se u tako dugom roku mogla doslednije provesti izvesna konsolidacija prilika i ojačati autoritet centralne vlasti pored svih njenih nezgodnih strana. |