![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Balkanska kultura u doba seobe Slovena
|
|
Stara romanska kultura očuvala se najsvesnije u Primorju,
gde je čitavo vreme održavan neposredan dodir sa Italijom kao maticom
te civilizacije. Unutrašnje romanske kolonije, ma koliko da su imale
uticaja na opštu kulturu okolnog stanovništva, nisu mogle da čitavoj
zemlji dadu potpuno svoje obeležje, kao one primorske i kao donekle
dunavske. U unutrašnjosti je, sem toga, bilo i više uticaja istočne
grčke kulture i grčkog jezika, koji su sprečavali apsolutnu prevlast
latinskog. Granica između ta dva jezika išla je, od prilike, od Lješa,
ispod puta Skadar – Prizren na Lipljan i Skoplje, pa odatle prema Sofiji.
Linija oko ovih mesta bila je sa pomešanim uticajima. Latinski je ponegde
išao i preko te zone, ali nije bio jače intenzivnosti. Inače, uticaj
latinskog bio je vrlo veliki. To je bio zvanični jezik države i kao
takav uveden pogotovo u svu administraciju. Sami carevi vizantiski podržavali
su ga u svečanim aktima svojim autoritetom. Osnivajući Skupi Justinijan
ga naziva "Justinijana prima" i Prokopije mora da tumači svojoj
publici, kako to ima da znači "prva". Latinski je, isto tako,
bio i jezik vojske, u kojoj su služili razni narodi Carstva i na njemu
se sporazumevali, kao nedavno nemačkim u Austriji. Preko vojske i logora
prodirao je latinski jezik u narod. Latinska komanda ostala je prvih
vekova čak i u vizantiskoj vojsci. U Dalmaciji se u latinskoj kulturi
bio razvio čist romanski jezik, s mnogo arkaičkih elemenata, očuvan
gotovo do naših vremena. Rumunski, u istočnom delu, s nešto mlađim tipom,
isto je tako produkat latinske kulture. Čak i arnautski, jedna vrsta
lingvističkih petrefakata, gotovo je u dobroj polovini romanskog porekla.
Za ljude, koji su govorili latinski, upotrebljavan je u čitavoj Srednjoj
Evropi naziv Vlaha, dobro poznat svim slovenskim narodima. Potekao od
keltskog plemena Volcae, to ime su primili Germani kao Walhaz, Walh,
i označavali su njim svoje poromanjene susede. Od Germana su preuzeli
to ime i Sloveni. Kod nas su tako sebe zvali stari Dubrovčani još u
XIII veku, svesni svoje romanske kulture, i ime Vlaha isticali su kao
razlikujući se od svojih srpskih suseda. U unutrašnjosti, romanski elemenat
nije uvek predstavnik više kulture kao na Primorju. Njegovi pripadnici
povlače se ispred Slovena u planine ali se ovde-onde grupišu u veće
celine, kao u Južnoj Maćedoniji ili u karpatskim predelima. U planinama
oni se pretežno bave stočarstvom, tako da su kod nas vremenom pojmovi
Vlah i stočar postali gotovo sinonimi. Njihove stočarske organizacije
sa katunima, i njihova stočarska terminologija osvajaju izvesna područja
naših dinarskih krajeva. U istočnoj Bosni i zapadnoj Srbiji cela se
jedna oblast zove Stari Vlah, u Hercegovini se Stolac i njegovo područje
zvalo ranije Donji Vlasi; izvesna naša plemena zovu se Vlasi Drobnjaci,
Vlasi Mirilovići, Vlasi Banjani. U Crnoj Gori čitav se jedan kraj naziva
Katunska Nahija. U staroj srpskoj državi Vlaha je bilo dosta i pominju
se često. Za razliku od primorskih Vlaha ove brđanske, po odelu i mrkom
licu, zovu "crnogunjcima", "Crnima Vlasima" – "Mauro-Vlasima",
"Mor-Vlasima", "Morlacima". Zanimljivo je, da jedan
dobar deo naših planina, gde je stočarstvo i mlekarstvo naročito razvijeno,
nosi naziv Vlašić, Vlahovići, Vlahinja, Vlaška, Vlaškovci i sl.
Što romanski elemenat Balkanskog Poluostrva nije mogao da asimiluje slovenske doseljenike, kao što je ranije činio sa Ilirima i Tračanima, sa Germanima u Italiji, ili sa Galima u Francuskoj, ima više razloga. U ono ranije doba rimska je snaga bila u naponu; sad, posle IV i V veka, državni organizam bio je istrošen. U državi se sve više oseća uticaj tuđih naroda, koji je Imperiji opasan i onda kad je u njegovoj službi, a ne samo kad je u borbi s njim. Meteži seobe naroda znatno su pomerili i oslabili romansko stanovništvo, Sloveni su došli na Balkan u većim masama i imali su za sobom bogate rezerve; za njihove upade ima nekoliko puta vesti, da se vrše s gomilama od više desetina hiljada. Romani su, prema njima, sve više gubili teren; ostavljeni sami sebi, sa slabom ili nedovoljnom državnom pomoću, oni su gubili i duh i staru aktivnost. Romani su nekad dolazili kao osvajači, svesni svoje snage, bili gospodari; dok su sad bili potiskivani, pobeđeni, predmet pljačke. Pre dolaska Slovena, na Balkanu se već bila prilično razvila hrišćanska vera. U IV veku bilo je u balkanskim oblastima nekoliko aktivnih episkopija. Jedan episkop u Sirmiju s ponosom je hvalio svoje mesto, "glavu Ilirika", u kom je hrišćanstvo za vreme Dioklecijanovih progona dalo dovoljno dokaza o čvrstini svojih vernika. Po crkvi sv. Dimitrija, koju je u tom gradu podigao prefekt Leontije (oko 412.), Sirmij se prozvao ,civitas s. Demetrii’, odnosno Mitrovica (Dimitrovica). U ovom kraju bilo se naročito raširilo Arijevo tumačenje Hristove prirode i s toga su u Sirmiju držana četiri crkvena sinoda (348., 351., 357-8., i 378.). Na području današnje Srbije bilo je nekoliko episkopija (Viminacium, Singidunum, Horeum Margi, Akve, Niš, Rameziana, Pautalija, Ulpijana, Stobi), od kojih je ona u Viminaciju od V veka postala mitropolija. U Skupi Justinijan je 14. aprila 535. ustanovio arhiepiskopiju, kao središte nove samostalne crkvene oblasti, koja je obuhvatala pet pokrajina (današnju Bugarsku, većim delom; Srbiju, severnu i južnu, sa Sremom; i severnu Albaniju s Crnom Gorom). Osnivanje ove arhiepiskopije, koja je obuhvatala najveći deo balkanske unutrašnjosti, gde se dotle priznavala kompetencija papina, izazvalo je proteste u Rimu. Car je iz političkih razloga morao da popusti i 545. izdao je novelu, kojom je arhiepiskopiji oduzeo samostalnost i priznao papino pravo na njenu oblast. Poslednji podatak o ovoj arhiepiskopiji datira iz 602. god.; verovatno je napuštena u vezi sa provalama Slovena na početku VII veka. U rimskoj pokrajini Meziji, negde u Bugarskoj, delovao je u IV veku gotski episkop, arijevac Ulfila (Vulfila), koji je za svoju pastvu spremio prevod Novog Zaveta i prvi gotski alfabet. Još u IX veku, oko Tomija, održavala se gotska liturgija. U Dalmaciji Salona beše kako svetovna tako i crkvena metropola, po osnivanju ranija od svih severnih i istočnih. U njoj je u V veku podignuta jedna bazilika, čije razmere nema gotovo nijedan drugi crkveni spomenik starog i slovenskog veka (58.20 h 28.50 m). Tu su, po jednom ne sasvim sigurnom izvoru, bila držana dva pokrajinska crkvena sabora, 530. i 533. godine. Kao područne Saloni navode se ove dalmatinske i bosanske episkopije: Arba, Jadar, Skradona, Narona, Epidaur, Bistue; pa Martaritana i Baroe, čija je lokalizacija nesigurna. Na drugom saboru od 533. bilo je zaključeno, da se osnuju još tri episkopije, ali papa je, nezadovoljan, osudio postupke i s toga ne izgleda verovatno, da su one ostvarene. Kad se obrazovala pokrajina Prevalitana, onda je crkvena metropola za tu oblast postala Skadra (Skadar). Oko te i dračke mitropolije pominju se kao episkopije Duklja, Sarda, Lješ i verovatno Ulcinj. Surevnjivost između verskih poglavica u Rimu i Carigradu starog je datuma. Iako je administrativna vlast između Rima i Carigrada deljena u dvoje, Rim nije bio sklon da to do kraja primi i u crkvenom pogledu. Papa Inoćentije I ovlastio je 412. god. solunskog episkopa da vodi brigu o crkvi i rešava sve sporove u oblastima Ahaje, Epira, Krita, Dakije, Mezije, Dardanije, Prevalitane i Maćedonije, dakle gotovo celog Balkanskog Poluostrva sem Trakije. Solunski episkop postao je papin vikar. Da to nije bilo rado gledano u Carigradu razume se samo po sebi; isto kao i to, da je zbog toga dolazilo do sukoba, javnih i tajnih. Nesumnjivo je, međutim, da je do VII veka rimski uticaj na području zapadnog i središnjeg Balkana bio pretežniji od carigradskog. Crkvena organizacija dopunjavala je, dakle, uticaj organizacije administrativne i vojničke. U našim zemljama episkopi su bili u ogromnoj većini romanskog porekla. Od 98 očuvanih imena iz istočnih i središnjih oblasti, 59 je nesumnjivo latinskih kao Amantius, Saturninus, Sekundianus, Gajus, Gojce, Bonozus, Feliks, Benenatus, Korualius i sl. Romanskog je porekla u ostalom, bila i porodica cara Justina I, čiji članovi nose latinska imena. |