Istorija

Istorija Srpskog naroda

Balkanska kultura u doba seobe Slovena

 

Tek od VII veka, dolaskom istočnjaka Hiraklija, ulazi u vojsku i državne službe više grčkog i istočnjačkog elementa; i tek od njegova vremena Vizantija sa svojim balkanskim pokrajinama postaje više nosilac grčke kulture. Ali, mesto da potiskuje latinski, ona je imala da sa užasom oseti kako sve više Balkansko Poluostrvo plavi slovenski elemenat i slovenski jezik. Mesto latinskog koji je izumirao dolazio je slovenski elemenat, svež, neodoljiv, mnogobrojan, koji je hteo da živi.

Kad smo došli na Balkansko Poluostrvo mi smo Srbi dospeli potpuno u sferu uticaja latinske kulture. Preko nje smo dobili sva prva obaveštenja i u njoj našli osnove prvog hrišćanskog vaspitanja. Naziv Grka, gospodara Balkana, došao nam je ne od njih samih, kao Turcima i Arapima, koji ih po službenom imenu nazivaju Rum i Urum, nego po latinskom Graecus, – Grk. Vladara Vizantije nismo, isto tako, zvali po službenom imenu, već po latinskom caesar – cesar, car. U našem starom jeziku romanskog porekla su reči: altare – oltar, arca – raka, cerrus – cer, compater – kmotr – kum, maturus – mator, oleum – olaj, sanctus – sant, vesica – bešika, missa – misa, crux-crusi-krus – krst. Neke romanske reči ostale su i u srednjegrčkom i slovenskom, tako calendae – koleda, cominus – kamina, komin, castellum – kastel, Kostolac, castrum – kostur, cisterna – cisterna, clausura – klisura, commercium – kumer, cursus-cursarius – kursar, husar, gusar, magister – majstor, palatium – palata, porta – porta itd. Primeri su, kao što se vidi, raznovrsni i potiču ne samo od uticaja crkve i administracije nego i od materijalne kulture, koju su Sloveni našli i primali na Balkanu.

Veze između Romana i Slovena na Balkanu postojale su vremenom sve tešnje. Mnogobrojniji, Sloveni su najveći deo romanskog stanovništva na zapadnom delu Balkana pretopili u svojim redovima. Vlasi stočari, izmešali su se potpuno sa Srbima. To je došlo ponajviše s toga, što su se oboji bavili pretežno stočarstvom i što ih nije delila vera. Kad su Turci počeli podvlašćivati srpske države oni više nisu mogli da prave velike etničke razlike između Srba i Vlaha, nego su brđansko pravoslavno stočarsko stanovništvo zvali uopšte Vlasima; a kasnije su oni, i mnogi drugi narodi, čisto u pogrdnom smislu, zvali sve pravoslavne uopšte Vlasima. Romani su se dugo držali odvojeno u svojim zatvorenim gradskim opštinama na Primorju, ali je i tamo od X veka počeo sve jači priliv Slovena, koji su, posle, tim gradovima dali manje-više pretežan slovenski karakter; Dubrovnik i Spljet, koji su još XII veka bili romanski, u XV i XVI veku postaju nosioci nove slovenske kulture i književnosti.

"Ne može biti sumnje" piše J. Erdeljanović jednom prilikom, "da su starosedeoci, koji su mnogo vekova pre dolaska Srba živeli na ovom zemljištu i prilagodili se njegovim prilikama, imali i takvih kulturnih tekovina, koje su Srbi morali od njih primiti, jer su im bile najpodesnije za život u novoj postojbini ili su obeležavale pojmove i predmete, koji su Srbima dotle bili nepoznati. U takve tekovine spada npr. kamena kuća i koliba, po koji deo odela, neki stočarski termini i verovatno po koja praksa u stočarenju... Ja sam, prilikom svojih proučavanja u plemenima Brda i stare Crne Gore mogao zapaziti neke interesantne pojave kao posledicu etničkog stapanja Srba sa starim Vlasima i s Arbanasima... Zapazio sam npr. interesantne kombinacije od srpske i vlaške topografske nomenklature i mogao sam utvrditi, da su Srbi poprimali od Vlaha one geografske termine specijalnog karaktera, koji su podešeni osobitoj prirodi karsnog terena... Ovaj proces primanja i stapanja između našeg naroda i balkanskih starinaca vršio se naravno samo u visokim planinskim predelima, u kojima su bili zaostali Vlasi i Arbanasi u nešto većem broju. I primljene osobine bi ostale ograničene samo na te predele, da nije bilo poznatih migracija iz dinarskih krajeva u Posavinu, Podrinje i Pomoravlje sa Šumadijom. Ali su tim migracijama dinarski naseljenici preplavili ove oblasti na severu i severoistoku i predali starijem stanovništvu gotovo sve svoje osobine, tako da su i one od njih što su bile pozajmljene od balkanskih starosedelaca postale manje ili više opštim osobinama svih ili velikih delova Srba i Hrvata od Jadranskog Mora pa daleko na istok do u sliv reke Timoka".

Unutrašnjost Balkanskog Poluostrva, naročito istočna Bosna i Hercegovina, Raška i zapadna Srbija behu vrlo malo i nejednako zasijane rimskim kolonijama. Od starih rimskih mesta najmanje ih je do VII veka očuvanih na tom području. Tome nije isti razlog, koji je i za iščezavanje starih kolonija u Sremu. U Sremu se to zbilo usled silnog mešanja naroda od IV - VII veka i teških borbi i perturbacija na tom području. U ovoj oblasti to je došlo s toga, što je rimska penetracija bila manje intenzivna zbog udaljenosti od ishodišnih središta i zbog geografske odvojenosti i teže pristupačnosti. Ova oblast opasana je na celom zapadu i jugu čitavim planinskim nizovima dinarskog sistema, preko kojih se prelazilo teško i samo u dužim etapama; s istoka je zaklanjao masiv Šare; dok su rudničke planine i moravske šume štitile tu oblast sa severa. I iz Salone i iz Carigrada u ove se krajeve stizalo teško, s mnogo napora, a bez prave koristi. Prirodno je s toga, da je taj kraj ostao kao jedan od najkonzervativnijih na celom Balkanu; čudnim sticajem prilika i, možda, naklonosti, dogodilo se, da smo se u taj najkonzervativniji predeo naselili baš mi Srbi.