![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Bosna kao kraljevina
|
|
U Tvrtka su se, za to vreme, začeli i jačali krupni
planovi. Mađarski kralj, Lajoš Veliki, beše u novembru 1370. god. postao
i poljski kralj i težište svoje politike beše od tada preneo s Balkana
na severne granice svoje kraljevine. Zauzet novim problemima mađarsko-poljske
saradnje i, posle, pitanjima Italije, svoje anžujske otadžbine, on je
pokazivao sve manje interesa za balkanske stvari ili ih je shvaćao kao
pitanja sporednije važnosti. Bistri ban Tvrtko osetio je to. On je za
ovo vreme već bio sazreo čovek, sa dovoljno iskustva i sa sigurnim sudom
o svojoj vrednosti. Njegova politika dobija očevidno šire koncepcije.
Još ranije, 1370., on je bio ušao u veze sa kraljem Vukašinom i hteo
nešto da postigne bračnom vezom između svoje Šubićeve rodice i Vukašinova
sina. Posle pogibije Mrnjavčevića i smrti cara Uroša u njega se javila
nova misao. On je neposredni potomak Nemanjića; njegova rođena baba,
banica Jelisaveta, žena Stevana I Kotromanića, bila je kći kralja Dragutina.
Po ženskoj krvi on je, dakle Nemanjić; i zašto da on, nesumnjivo vredniji
od svih ostalih pretendenata, ne sedne na presto srpske države? Najopasniji
takmac po snazi, župan Nikola, biva srušen. Drugi takmac, knez Lazar,
nije mu se činio tako opasan. On je, pre svega, bio slabiji od njega.
Tvrtkova zemlja bila je skoro dva puta veća od Lazareve. Drugo, Lazarevo
legitimno pravo na nasledstvo Nemanjića bilo je slabije od njegova.
Lazar je svoje pravo mogao imati samo po ženi, dok je Tvrtko svoje nosio
sam; osim toga, Tvrtkovo je po stepenu srodstva bilo mnogo bliže. On
je bio unuk jednog kralja, koji je vladao; dok je knjeginja Milica bila
praunuka linije Vukanove, koja je ostala sporedna.
Da je Tvrtko već tada imao planova, koji su išli van obima lokalne bosanske politike, vidi se ponajbolje iz njegove ženidbe, 1374. godine. Njegova žena bila je Doroteja, kći bugarskog vidinskog cara Stracimira. Otac banove neveste beše 1365. god. savladan od Mađara i odveden sa porodicom u ropstvo, u jedan hrvatski zamak, u Bosiljevu. Tada je, verovatno, ban Tvrtko prvi put čuo za svoju buduću ženu. Kad su Bugari preoteli od Mađara Vidin, u društvu s vlaškim vojvodom Vladislavom, vraćen je Stracimir ponovo u svoju zemlju, oko 1370. god.; i to su ga vratili Mađari, da bi pomoću njegovom suzbijali trnovskog gospodara Jovana Aleksandra. Stracimir je prvo vreme ostao pod vrhovnom vlašću kralja Lajoša. On 1371. zauzima Sofiju i počinje dugu i ljutu borbu protiv cara Jovana Šišmana, naslednika Aleksandrova. Bez izvora danas je teško reći, koji su motivi rukovodili Tvrtka u ovoj ženidbi – ali jedna ideja se nameće gotovo sama od sebe. Jedan prijateljski front, koji bi obuhvatao Bosnu, Srbiju i Bugarsku, kao što je pojava ove 1374. god., nije obična i slučajna stvar; a koliko je bio potreban u vreme, kad je s juga nadirao jedan opasan neprijatelj, dušmanin svih balkanskih naroda, nije nužno posebno isticati. Čak i u odnosu prema Mađarima ovaj zajednički front mogao je samo biti od koristi. I Stracimir i Lazar i Tvrtko bili su vazali Mađara samo iz nužde; Stracimir i Tvrtko čak i prisiljeni. Ujedinjeni jakom prijateljskom vezom oni su mogli i u tom odnosu dobiti slobodniji zamah i po potrebi jednog dana, bez mnogo opasnosti, biti rešeni svih neprijatnih obaveza. Rad na što tešnjem prijateljstvu između tri slobodne slovenske države mogao je biti samo od koristi i Tvrtku bi služilo na čast, ako je tako rano uočio tu potrebu. Nema sumnje, da je ta ženidba s kćerju jednog cara trebala Tvrtku i radi ličnog prestiža. Orbini priča, da je Doroteja postala neka vrsta dvorske dame (,damigella’) mađarske kraljice i da je Tvrtko bio upozoren na nju s te strane. Svadba je bila u Bosni ili blizu nje, u nekom nepoznatom mestu, gde se nalazila crkva Sv. Ilije (možda Iljinci). Tom prilikom ban se već bio izmirio sa svojim bratom, koji je, s majkom zajedno, prisustvovao svadbi. Venčanje je izvršio biskup Petar Sikloši. Kao nagradu za taj njegov čin i za vrlo veliku revnost, koju je pokazivao za crkvu, Tvrtko je poklonio kaptolu bosanske episkopije veliki posed Jelšavicu, koji se nalazio blizu njenog dubničkog imanja. Malo kasnije, radi svojih zasluga za veru, 23. januara 1376., Petar je postao nadbiskup đurski. Sad je ostajalo Tvrtku, da uredi svoje pitanje i u Srbiji. Jedan dobar deo starih raških zemalja, sa nekoliko važnih historiskih mesta, bio je u njegovoj vlasti i on je kao njihov gospodar imao još jedan razlog više, da se javi kao srpski pretendenat. Knez Lazar je njegov saveznik i mađarski vazal. U stvari čovek uman i od reda, on nije hteo da snagu rasipa, nego je svima sredstvima radio, da ojača svoj položaj prijateljstvom i sporazumom sa svima susedima. Radi toga sva njegova akcija ide za tim, da po mogućnosti ne otvara nijedno novo sporno pitanje. U ostalom, on je imao dosta muke dok je, i to tek pomoću saveznika, savladao Nikolu Altomanovića. Kud bi sad da ulazi u borbu sa čovekom koji bi bio još opasniji? Lazar je, nema sumnje, imao vladarskih ambicija. Sin Princa Hrebeljanovića, dvorskog logofeta cara Dušana, sam vaspitan u dvorskoj službi kod careva Dušana i Uroša, oženjen Milicom, kćerju kneza Vratka, iz porodice Nemanjića, on je te težnje i pokazivao. Polagao je na to da se smatra kao legitimni prijemnik vladarskih prava i tradicija Nemanjića, i delovao je, doista, u tom pravcu. Međutim, znao je dobro da zakonski na presto Nemanjića ima više prava Tvrtko nego on. Tvrtko je bio unuk Jelisavete, kćeri kralja Dragutina; naslednik, dakle, po neposrednoj liniji i od lica, koje je vladalo, dok je Lazar izvodio svoje pravo po ženi, koja je poticala iz sporedne linije. |