Istorija

Istorija Srpskog naroda

Bosna kao kraljevina

 

I kod Lazara i kod Tvrtka ima poteza dalekovidnije politike, koja ide za tim da pribire i okuplja snage. Knez Lazar je to naročito postizavao pomoću rodbinskih veza. Čitav niz srpskih velikaša i suseda postali su njegovi zeti. Čelnik Musa, čija se oblast nalazila pre oko Zvečana, a posle oko Brvenika, uzeo je Lazarevu sestru Draginju. Moćni gospodar Kosova, pod čiju će vlast pasti i oba carska grada, Skoplje i Prizren, jedan od starinskih velikaša Srbije, Vuk Branković venčao se sa najstarijom Lazarevom ćerkom Marom, za koju narodno predanje sa razlogom kaže, da je bila veoma ponosna na taj brak. Umna i književno vaspitana Jela udala se za Đurđa Stracimirovića Balšića. Druge dve kćeri udao je Lazar za susede; jednu za bugarskoga cara Šišmana, a drugu za Nikolu Garu (Garevića, Gorjanskog) mlađeg, mađarskog plemića, koji je znatno uticao na poslove u južnim krajevima Ugarske. "Lazar nije bio vrhovni gospodin srpskog kneževa", kaže dobro K. Jiriček, "nego samo starešina porodičnog saveza, čiji članovi behu njegovi zetovi Vuk i Đura".

Da dokrajči neprijateljstvo koje je postojalo između srpske i grčke crkve, koje je nastalo povodom proglasa srpske patrijaršije, Lazar je rešio da traži izmirenje. Srpski crkveni krugovi, pod utiskom raspadanja carstva i maričke katastrofe, sve su više dizali glas da bačeno prokletstvo s grčke strane na cara i patrijarha nije bilo bez dejstva. Čuli su se čak i glasovi koji su i osuđivali stvaranje carstva na način kako je to Dušan izveo. U biografiji patrijarha Save nastavljač žitija arhiepiskopa Danila kaže čak izrično, kako se car "venčao na carstvo i izabrao sebi patrijarha Srbina ne po zakonu ni sa blagoslovom carigradskog patrijarha, kako treba", nego obilaznim putem, s blagoslovom trnovskog patrijarha i ohridskog arhiepiskopa. Svetogorski učeni starac Isaija, sa bivšim svetogorskim protom Teofanom i sa Nikodinom Grčićem, za koga staro žitije Isaijino kaže da je bio "silan u knjigama", i sa još dva iskusna monaha uzeće na sebe zadatak da posreduju. Uspeti nije bilo teško. Grcima nije više pretila nikakva opasnost od Srba; grčke oblasti nisu više bile u srpskim rukama i pitanje njihovih crkava i crkvenih lica nije se više postavljalo; a obojima je sad pretila podjednaka opasnost od turskih zavojevača. S toga se do sporazuma došlo dosta lako. Carigradski patrijarh sa sinodom priznao je srpsku patrijaršiju (dakle ne onakvu, kakva je pre bila s titulom patrijarha "Srbima i Grcima") i pristao je da skine kletvu. Dva grčka izaslanika došla su potom sa srpskim pregovaračima u Prizren, otslužili tu službu u crkvi i izvršili izmirenje. To je bilo 1375. god.

Između Tvrtka i Lazara nije, dakle, bilo opasnosti od trvenja. Tvrtko je međutim bio borbeniji. Posle sloma Nikole Altomanovića njemu je smetao i nekadašnji Nikolin saveznik Đuro Balšić. On je, prema jednom kazivanju pokušao da se sporazume i s njim i imao je sastanak na neutralnom dubrovačkom području, na ostrvu Lokrumu. Posle neuspeha tog pokušaja Tvrtko je pomogao Balšićeve nezadovoljnike u oblastima Trebinja i Konavlja, koje Đura beše dobio od Altomanovića, i oni početkom 1377. god. digoše ustanak. Tvrtkov čovek Krasoje imao je sa Trebinjcima sastanak u Dubrovniku i tražio je da Republika jemči svojim susedima za bana, ali se ova toga bojala iz straha od Đure. Tvrtko je potom poseo te oblasti obećavši njihovim stanovnicima čuvanje starih prava. Izgleda da je Balšić pokušao osvetu sa upadom svoje vojske u oblasti Gacka, ali bez većih posledica.

Posle uspeha postignutih protiv Altomanovića i Balšića rešio je Tvrtko da svoje delo kruniše i vidno. U Miloševu, nad grobom Sv. Save, verovatno na Mitrov-dan 1377., krunisao se Tvrtko za kralja "Srbln?m? i Bosně i Pomorih i Zapadnim? Stranam?". Krunisanje nije izvr?eno u Žiči, po staroj tradiciji Nemanjića, po svoj prilici za to, što se ona nije nalazila u Tvrtkovoj vlasti, ali je Mileševo, sa grobom Sv. Save, čiji je kult među Srbima bio već znatno razvijen, i kao zadužbina Nemanjića izabrano namerno da se naglasi to vezivanje za staro nasleđe. Od tada, on se, po običaju srpskih vladara, naziva Stefan Tvrtko; na svoj dvor dovodi posebnog logofeta iz Raške i s njim srpske kraljevske običaje; od Dubrovčana prima 2.000 perpera svetodimitarskog dohotka koji su oni dotle plaćali srpskim vladarima.

V. Klajić je tvrdio, da je kralj Tvrtko svojim krunisanjem "uzvisio dosadanju banovinu bosansku na samostalnu kraljevinu". Nama se to ne čini verovatno. Ma koliko da je mađarski kralj bio zauzet pitanjima severne politike, ipak ne bi bar bez protesta, pristao, da se njegov dojučerašnji vazal na tako prost način reši svojih obaveza prema njemu. Tvrtku, po našem mišljenju, nije ni trebalo, da jednim aktom protiv mađarskog kralja stvara sebi diplomatske krize i zaplete. On je, u stvari, bio nezavisan vladar; vodio svoju politiku i radio u zemlji jedino ono, što je on hteo. Formalno priznavanje mađarske vrhovne vlasti ušteđivalo mu je neprijatnosti s mađarskog dvora i davalo mu mogućnosti, da neugrožavan s leđa slobodno razvija svoju političku aktivnost na zapadnom delu Balkana. Da kraljevska titula ne isključuje priznavanje tuđe vrhovne vlasti stvar je dovoljno poznata. Srpski kralj Uroš Veliki i kralj Dragutin priznavali su vrhovnu vlast Mađara; a u Bugarskoj su čak "carevi", kao nekad Svetoslav, a sad Stracimir bili vazali mađarske krune.