![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Delo cara Dušana
|
|
Pritisak Turaka osećao se sve više. Njihove konjičke
čete, surove i grabljive, nisu vodile mnogo računa o stanovništvu područja
kroz koja su prolazile i od njih je naskoro procvileo i saveznik i dušmanin.
Neprijatelji Kantakuzenovi bacali su krivicu za tu napast na njega i
imali su u tom pravcu dosta uspeha kod sveta koji je stradao i bio kivan
i ogorčen. Kantakuzen je i sam uviđao, da mu novi saveznici počinju
postajati opasan teret. On s toga kuša da ih se oslobodi. Ali sva njegova
nastojanja, pa čak i bogate novčane ponude, da se Turci vrate u Aziju
ostaju bez uspeha. Druga beda, koja je zadesila južnu Trakiju, a koju
Turci odmah iskoristiše, beše strahoviti zemljotres od 2. marta 1354.
Od njega naročito nastrada Galipolje. Turci, u velikom broju, iz Čimpe
i naročito iz Azije, nagrnuše u opusteli grad i kraj i posedoše ga.
Zemlja bi odmah podeljena u spahiluke i uvedene turske vlasti. Uzimanje
zemlje i poseda izvršeno je nasilno, bez mnogo obzira prema starodalnicima.
Tako se Turci ugnezdiše na Balkanskom Poluostrvu.
Dolazak Turaka u Evropu doneo je opasan elemenat za njenu bezbednost. Silni Orkan, sa svojom organizatorskom sposobnošću i jakom rukom, beše stvorio od njih odličnu vojničku snagu i domalo političkog činioca prvorazrednog značaja. "Sa starinskim veštinama pustinjskog razbojnika spajaju ovi novi maloaziski Turci finese njihovih grčkih suseda". Nagli razvoj ranije zapuštene Bruse, njihove prestonice od 1326. god., davao je dovoljno dokaza čak o konstruktivnoj vrednosti njenih gospodara. Smatrati Turke ovog vremena kao proste pljačkaške horde, koje je samo puk slučaj doveo u povoljnu situaciju, sasvim je pogrešno i nehistoriski. Kod njih je, u ovo vreme, vladala jedna volja, koja je dobro znala šta hoće i imala širi interes. Pored Orkana, koji je glavnu pažnju obraćao vojsci, delovao je i njegov brat Alaedin kao veliki vezir. Taj čovek bio se u mladosti povukao od sveta, ali se posle kao naš Sv. Sava, vratio na bratov dvor i tu živo radio na organizovanju nove države. Naročitu je pažnju posvetio finansijama, kao glavnom izvoru državne snage, počinjući od 1328. god. kovati Orkanov novac. Samo državno uređenje u mladoj turskoj državi bilo je u osnovi demokratsko: svaki čovek od vrednosti mogao je slobodno napred. Vrednost se ljudi cenila ponajviše po vojničkim vrlinama. Jer sve što je postigao, Orkan je, u stvari, postigao pomoću ratničke vrednosti Turaka, koji su svima tradicijama bili vezani za tu vrstu rada. Opasnost od Turaka opazili su dosta rano svi susedi. Gomile begunaca sa Galipolja dospeše do samog Carigrada, gde su sa užasom pričale o turskoj najezdi. Na Kantakuzena diže se opšta povika i gnev. On postade jedna od najnepopularnijih ličnosti, javno okrivljavan zbog dovođenja Turaka u Evropu. I on sam uviđao je svoju pogrešku, ali kasno. Zauzevši Galipolje, Turci su na njegove proteste s ironijom odgovarali, da oni nisu prekršili ugovora, niti se ogrešili o saveznike; oni su samo poseli mesta potpuno napuštena. Uzbuđena masa u prestonici, nezadovoljna Kantakuzenom, poče prilaziti u redove stranke mladog cara Jovana. Još ove iste godine, 22. novembra 1354., uspeše njegove pristalice da Jovana dovedu u Carigrad i sruše Kantakuzena. Osećajući se kriv i odgovoran, Kantakuzen izgubi staro prisustvo duha i ne pokuša nov vojnički otpor, nego se pomiri sa svojim novim monaškim činom, koji je značio odricanje od svake svetske sujete. Kao monah Joasaf (od 10. decembra 1354.), predavši se bogoslovskim studijama i pisanju historije svoga vremena, Kantakuzen je umro u dubokoj starosti 1383. god. Ugnezdivši se na Galipolju Turci brzo počeše da šire svoja osvajanja. Još 1354. god. uzeli su Kipselu, na donjem toku Marice, i Malgrad, pa produžiše pljačke i pohode duž čitave obale Mramornog Mora sve do Carigrada. Od ranije naučeni na plen na bugarskom području oni 1354/5. god. počeše provaljivati i preko bugarske granice. Jedna bugarska hronika kaže, da su doprli čak do Sofije. U sukobima s turskim odredima izgubio je car Jovan Aleksandar dva svoja sina, od kojih mu Mihajlo beše naslednik i savladar. Caru Dušanu davali su svi ti događaji dovoljno povoda, da se ozbiljno posveti turskom pitanju. Turci su svakim danom postajali vidno jači i agresivniji. Onom ko je mislio da ide dalje prema Istoku i Carigradu oni su predstavljali ako ne nesavladljivu, a ono svakako opasnu prepreku. Smetali su čak i u posedu stečenog. Brzi, lako pokretni, smeli, vešti ratnici oni su srpskoj vojsci zadali već dotad dva-tri osetna udarca. Ako im se za vremena ne preseče dalje ukorenjivanje u Trakiji, oni, sa svojim jakim rezervama u Maloj Aziji, mogu dosta brzo postati ne samo vrlo nepogodan sused, nego možda i takmac za pitanje vizantiskog nasleđa. S toga Dušan dolazi na misao, da jednom većom akcijom učini kraj njihovom zadržavanju u Evropi. Ali, da bi mogao prema njima razviti svoju punu snagu, trebalo je da dobije slobodne ruke na drugim stranama, naročito na severu, gde su Mađari u poslednje vreme, od 1353. god., počeli pokazivati svoje staro neprijateljsko raspoloženje. Trebalo je i inače pomiriti zapadni svet, posebno talijanske republike i francuski dvor, sa srpskom akcijom u Trakiji, kojoj bi neposredni cilj bio odbijanje Turaka, a posredni, gotovo sigurno, posed Carigrada. Možda je car želeo, da se u njegovoj borbi s Turcima ne nađe na protivničkoj strani koja hrišćanska sila, možda Đenova, stari prijatelj Turaka i Dušanu i Srbiji ne baš prijateljska radi njihovih veza sa Mlecima. S toga svega, Dušan se rešava da se obrati papi, da mu ponudi uniju svoje crkve s rimskom, a da papa zato njega prizna i proglasi "kapetanom Hrišćanstva", borcem za veru, i da ga tako zaštiti od neprijateljstva drugih hrišćanskih država. Dušanova verska politika do tog vremena nije bila mnogo prijateljska prema katolicima. Pravoslavna jerarhija imala je moćan uticaj u Srbiji od početka XIV veka i nije htela biti mnogo tolerantna. Posle srpskih osvajanja na jugu taj se uticaj samo povećao; pravoslavlje je bila jedina spona koja je vezala srpske osvajače s pobeđenim Grcima i koja bi, možda, vremenom mogla učiniti, da se ta dva elementa više približe. S toga je Dušan zadugo bio čist pravoslavac. U čl. 6. njegova Zakonika katolička vera zvala se "jeres latinska". Tim članom car je naređivao, da se vrate u pravoslavlje svi oni, koji su ranije prevereni. Ko to ne učini biće kažnjen, isto kao što će biti kažnjen i katolički pop, koji bi pravoslavnog preveo u svoju veru (čl. 8). U stare prave katolike tim nije dirano, oni su mogli mirno ostati u svojoj veri, kao što su i činili. Car je samo presekao svaku katoličku propagandu na štetu pravoslavlja i dao je punu zaštitu veri, koju je sam ispovedao i koja je bila državna. |