![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Delo cara Dušana
|
|
S katoličke strane bilo je pokušaja da se car privuče
zapadnoj crkvi. Papa Kliment VI, verski vrlo aktivna a inače i politički
moćna ličnost, bio je nezadovoljan Dušanovom crkvenom politikom i tražio
je od njega početkom 1346. god. da prestane s progonjenjem katolika
i da vrati kotorskoj biskupiji neka oduzeta mesta. Postoji mišljenje,
da je još tada, dozvolivši izuzetno hrvatskim glagoljašima slovensku
službu u praškoj nadbiskupiji, papa nameravao, da pomoću češkog kralja
Karla IV i u Češkoj bolje obrazovanih slovenskih kaluđera "postigne
željeno jedinstvo vere". S toga da je Karlo IV podigo glagoljaški
manastir Emaus u Pragu (1347. god.). Početkom 1347. god. došla je u
Rim od skadarskog episkopa vest o Dušanovoj sklonosti za uniju, što
je na papinom dvoru izazvalo življu aktivnost, da se ta sklonost privede
u delo. Pisano je odmah nekoliko pisama važnijim katoličkim opštinama
Srbije, kakve behu Kotor, Bar i Skadar, i nekim uglednim licima, da
pokušaju delovati na cara. Naročito se mnogo polagalo na uticajnog Kotoranina,
Nikolu Buću, careva protovestijara i glavnog finansiskog stručnjaka
Srbije. Ali su te vesti, izgleda, bile nedovoljno proverene. Kad papine
prijateljske poruke i pozivi nisu pomagali prešlo se 1350. god. na pretnje.
Pozivani su mađarski kralj, Mleci i veliki majstor jovanovskog reda
da oni efikasnijim merama utiču na srpskog cara. Ali sve to nije pomoglo;
na ove poslednje pozive nije se niko ni odazvao, zauzet drugim brigama.
Dušan je bio protivnik katolika i njihove propagande ponajviše zbog
albanske politike napuljskog dvora, koji je svoje glavno oruđe u borbi
protiv njega nalazio u katoličkom elementu.
Kad je kralj Lajoš zadovoljio svoje prohteve u Italiji i izmirio se s napuljskim dvorom, počeo je, potstican od pape, veće pripreme za svoju novu balkansku politiku. God. 1352. ušao je sa Đenovom u savez protiv Mletaka, a u julu 1353. god. oženio se Jelisavetom, kćerju bosanskog bana Stepana II, i vezao tako još tešnje Bosnu za svoju državu i politiku. Domalo, njegovo neprijateljsko raspoloženje prema Srbima postade javna stvar. To držanje Lajoševo i opasnost od Turaka i opredelili su Dušana, da 1354. god. lojalno potraži naslon na papsku kuriju. U Avinjonu nije više bilo Klimenta VI, nego ga je nasledio Inoćentije VI. Njemu je u leto te godine stiglo carevo poslanstvo, koje je vodio raniji kotorski, a sad trogirski biskup Vartolomej, noseći carevo pismeno obećanje da će prići zapadnoj crkvi i uslove pod kojima bi on to bio voljan učiniti. Poslanstvo se čak zaklelo, da su Dušanove namere iskrene i dobra volja van sumnje. Ali odgovor avinjonske kurije nije bio onakav, kakvom se car nadao. Papa je, istina, ljubazno odgovorio 29. avgusta, ali u tom odgovoru, iz obzira prema francuskom, a još više prema mađarskom i napuljskom dvoru, on cara nije nazvao carem, nego kraljem, što na Dušana očevidno nije moglo ostaviti dobar utisak. Posle, papini legati otezali su veoma dugo svoj odlazak za Srbiju; samo poslanstvo dobilo je propratno pismo tek na Badnji-dan 1354. Glavna ličnost papina poslanstva beše učeni Francuz, padski biskup Petar Toma. Na putu za Srbiju biskup Petar se, po papinu nalogu, sastao u Pizi s češkim kraljem Karlom, koji je išao u Rim da se kruniše za nemačkog cara. Iz Pize uputio je Karlo 19. februara 1355., jedno vrlo važno pismo caru Dušanu, "našem u Hristu najmilijem bratu". Kralj se raduje carevoj želji da pristupi sjedinjenju crkava, koja će biti olakšano tim, što će se u bogosluženju moći zadržati slovenski jezik. Zajednički slovenski jezik, "plemeniti", kako se kaže u pismu, jeste važna veza, koja spaja ova dva slovenska vladara, na koju Karlo, da bi jače uticao na Dušana, posebno udara glasom. Ako Dušan ustraje na svom početom putu, Karlo mu obećava svoje posredovanje kod mađarskog kralja i pomoć pri daljem osvajanju u Grčkoj. Ali, uprav u vreme kad se Dušan rešio na taj tako važni korak, mađarski kralj organizuje svoj pohod na Srbiju i tako razbija bitnu pretpostavku cele ove Dušanove kombinacije. Zašto da on izaziva potrese u zemlji, koji pored svega njegova ličnog autoriteta, ipak ne bi mogli izostati, kad on od tog svega dela nema nikakve praktične koristi? Ako papin ugled ne može da zadrži kuriji tako odanog mađarskog kralja ni u času, kad se, radi pridobijanja novog druga, obično svuda, u takvim prilikama pokazuje najveća predusretljivost, – šta će mu onda sva ta unija? Dušan nju nije trebao, što su ga mučili neki verski problemi, nego iz neposrednih praktično-političkih razloga. Kad ti nisu ispunjeni, on sad ne samo što je odbacio misao o sjedinjenju crkava, nego se čak ljuti na nju i možda na sebe sama, što je primio. Kralj Lajoš upao je u Srbiju u leto 1354. god. Da ga suzbije, Dušan je krenuo na sever i u avgustu već se nalazio pod Rudnikom, u Brusnici. Po svoj prilici radi ovih verskih pitanja, car je pozvao patrijarha Janićija u Žiču, da se s njim posavetuje. Patrijarh se tu razboleo i na povratku u Peć umro je u Polumiru na Ibru, 3. septembra. Posle Dušanova dolaska mađarska je ofanziva zaustavljena. Lajoševa vojska stradala je, sem od Srba, još i od neke zaraze, od koje je umro i sam kraljev brat, hrvatsko-dalmatinski herceg Stevan. Posle njegove smrti mađarska vojska povukla se iz Srbije bez ikakva uspeha. Dušan nije mogao da protiv nje preduzima jače mere jedno s toga, što se žurio na jug, gde su se događale stvari od presudnog značaja, i drugo, možda, s toga, što nije hteo da jačim protivnapadom izaziva Mađare na osvetne borbe. Ljut radi ovog mađarskog napada, Dušan nije hteo da skriva svoje ogorčenje pred papinim izaslanstvom, koje mu je stiglo negde u martu 1355. god. Biograf biskupa Tome daje vrlo zanimljiv opis tog sastanka. Dušan je, veli on, bio "telom veći od svih ljudi na svetu ovog vremena i strašan u licu." Papine poslanike dočekao je oholo, opkoljen vlastelom i vojskom, i dao im je odmah do znanja, da je od lanjske godine izmenio svoje držanje. Biograf kazuje, da je zbog careve srdžbe sam biskup Petar bio u opasnosti. Dušan je čak zabranio svojim katolicima u vojsci, da nipošto ne smeju prisustvovati misama, koje je biskup služio. Kad je, za inat, "želeći smrt da bi se umnožila katolička vera", biskup jedno jutro odslužio misu, pozvavši na nju sve verne, i kad je uprkos zabrane, na nju došli nemački najamnici, car se beše razgnevio još više. Ali se umirio prividno dosta brzo, kad mu je vođa najamnika, verovatno Palman, izjavio, da su oni spremni, za odbrani vere ne pretrpeti kaznu nego ući i u borbu. Takvo držanje biskupovo, u njegovoj zemlji, uticalo je na Dušana, da potpuno odustane od ranije namere. Ozlojeđen zbog propale misije, biskup je iz Srbije, na povratku kući, krenuo kralju Lajošu i tražio od njega da rat nastavi svom žestinom. |