![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Delo cara Dušana
|
|
Kralj Lajoš se, doista, počeo spremati na Srbe, ali
ne mogade tokom 1355. god. preći u napadaj. Možda nije imao ni prave
volje da primi borbu s Dušanom, čiju je snagu znao i video. Sem sa Srbijom
on je rđavo stajao i sa Mletačkom Republikom, nešto zbog mletačkih veza
sa Srbima, a mnogo više zbog njenog učvršćivanja u Dalmaciji. Zbog izvesnih
gradova u Dalmaciji, posebno zbog Klisa i Skradina, koji su pripadali
Šubićima, odnosno Dušanovoj sestri Jeleni, udovici Mladena III, bilo
je dosta pregonjenja i pregovaranja. Te gradove su hteli i Mlečani i
Mađari i Bosanci, dok je Dušan želeo da ih očuva sestri kao svojoj saveznici,
možda kao strateške tačke prema Bosni, sa njene zapadne strane. Dušanova
vojska ušla je 1355. god. u te gradove. Kako car nije hteo nikakva sukoba
s Mlečanima, on je, videći njihovu nesavladivu želju da dobiju te gradove,
pristao da njegova sestra povede pregovore o prodaji. Videći neraspoloženje
skradinskog građanstva protiv svojih ljudi, a čuvši možda i za carevu
smrt, njegov vojvoda Đuraš Ilić predade taj grad Mlečanima 10. januara
1356. god., kako mu car beše ranije naredio. Grad Klis preoteli su Mađari.
Dušan se nadao da će mu događaji u Vizantiji iz druge polovine 1354. god. znatno pomoći da se približi svom davnom cilju. Borbe između starog Kantakuzena i mladog cara ne behu završene padom prvoga. Očevu borbu nastavili su Kantakuzenovi sinovi, iako su dobro osećali koliko im uspehu smeta ogorčenje koje je zavladalo protiv njihova oca. U širokom narodu, koji je najviše stradao, strah od Turaka pretvarao se ponegde u paniku. Jedan mletački izveštaj iz Carigrada od 6. avgusta 1354. govorio je, da bi tamošnji građani pristali i na tuđu vlast, čak i na mletačku ili srpsku, samo ako bi ta mogla da ih zaštiti od azijatskog saveznika. S toga, u času, kad su događaji u Vizantiji mogli dobiti kakav nenadni, po Srbe povoljni, obrt, Dušanu je palo vrlo teško, što je morao da se zapliće u nove sukobe s Mađarima. Tim treba objasniti sem onog nepreduzimanja protivnapada na Mađare i ovu predusretljivost prema Mlečićima u Dalmaciji. Njegova je glavna pažnja bila na jugu. Odatle, u jednoj povelji od 5. decembra 1355., imamo i poslednji pomen o njemu i njegovu radu. Dve nedelje docnije, 20. decembra, Silni Car Dušan bio je već pokojnik. Umro je iznenada, ne zna se od čega, u najboljoj muškoj snazi, i u vreme kad je srpskoj državi i hrišćanskom Balkanu uopšte trebala jedna centralna volja najapsolutnijih kvaliteta. Dušan je bio sahranjen u njegovoj zadužbini, u Arhanđelovu Manastiru kod Prizrena. Pri iskopavanjima, koja su vršena u manastiru 1927. god., nađen je u jugozapadnom delu crkve jedan mramornim pločama obeleženi grob, za koji se misli da je Carev. U grobu nije nađeno ništa sem nešto ispreturanih kostiju, pošto je grobnica ranije pretresana i opljačkana.
S Dušanom je stara srpska država dostigla vrhunac svoje moći. Postala je carevina, prva sila na jugoistoku Evrope, ne takmac nego gotovo gospodar Istočnog Rimskog Carstva. Uz carstvo se digla i patrijaršija, kao najveći stepen crkvene vlasti. Srpski zamah nije nikad bio veći, ni napor plodniji. Bar ne na oči. Jer u stvari Dušanovo delo, mada veliko i mada blistavo po carskom sjaju, i mada snažno po uloženoj energiji, nije bilo trajnijih kvaliteta. Za teret jedne Imperije srpska snaga tada još nije doticala; ona je mogla da delo sublizu izvede, ali ne i da ga održi. Mlada srpska energija bila je napregnuta preko mere i s toga je vrlo brzo morala nastupiti reakcija. Veličina postignutog, čisto politički govoreno, bila je varka a ne stvarnost. Srpski elemenat obuhvatio je više nego što je mogao da asimiluje, da priljubi i da stvarno usvoji; on se trošio na dalekim područjima, koja su bila van domašaja njegove kulture, njegove rase i čak njegovih političkih interesa. Šta je značilo za srpsku politiku posed Tesalije ili južnog Epira? Kakve je koristi mogla imati zemlja od toga? Štete je međutim, bilo. Dok se naša snaga trošila tamo na jugu, srpski je elemenat postupno potiskivan na zapadu, u Humu, i ugrožavan u Mačvi. Bosna je otišla sasvim u mađarsku sferu. Gubila se linija Neretve, sa najčistijim delom naše rase, a išlo se čak na obale Meste. I što je najvažnije, s tim novim stanovništvom grčkih oblasti, srpska država nije dobila priliv snaga za dalja dela, nego opasan teret, koji se u svima sumnjivim situacijama, kao 1350. god., pokazivao kao naš neprijatelj. To je stvoren, realan sud o Dušanovu delu, dat iz daljine, posle čitava niza vekova, kad čovek ima pred sobom pregled svega što je bilo i sasvim nov i drukčiji pogled na stvari. Historijski, Dušan je radio onako, kako je odgovaralo shvatanjima njegova vremena. On je nastavio delo, koje je već bilo započeto, iako njegovi prethodnici, možda, ne bi do kraja išli baš tim putem. Teško se bilo oteti iskušenju, pa ne prihvatiti plen koji se gotovo sam nudio i na koji su ga zvali sami oni, kojima je pripadao. Posle, onoga vremena, uspeh se cenio po veličini osvojenog područja – od tih shvatanja nije bio slobodan još ni XIX vek! – a ne po njegovu etničkom sastavu. Osvajač je verovao u svoju moć pokoravanja pobeđenih i nije tražio ništa drugo nego pokorne podanike. Ljudi su često verovali, da je dovoljno dati samo gospodara ili upravnike svojih shvatanja i svoga plemena, pa osigurati akciju smirivanja i lojalnog podaništva. Tako je postupao i Dušan sa dovođenjem srpskih plemića i prvosveštenika na upravna mesta u novim oblastima. On se trudio s pažnjom, da nove krajeve približi srpskoj matici i ovu njima i da od njih stvori celinu. On nije u historiji ni prvi ni poslednji koji je tako mislio i tako radio. Dalje treba imati na umu, da je Dušan, sam jaka ličnost, verovao da se delo koje on stvara može održati i da odgovara doista njegovoj snazi i snazi države kojoj je on na čelu. Zar je on mogao pomisliti da će s njim zajedno da se počne rušiti i njegovo delo? Zar je mogao misliti, da od toliko ruka koje su s njim sarađivale neće biti nijedne da dostojno prihvati krmu u ruke? |