Istorija

Istorija Srpskog naroda

Delo cara Dušana

 

Koliko se Dušan istinski trudio da svoje državno delo sredi i stavi na solidne osnove svedoči najbolje njegov Zakonik, jedan od najdragocenijih kulturnih spomenika srednjevekovne Srbije. U uvodnoj reči Zakoniku on kaže, kako se rešio, postavši car, da potraži "neke dobrodetelji i sveistine i pravoslavne vere postavi zakone, kao što ih treba imati i čuvati po svetoj i svih sabornoj i apostolskoj crkvi gospoda Boga i Spasa Isusa Hrista i po zemljama i gradovima, da se ne umnoži u državi carstva našeg neka zloba i zlo varalištvo i lukava nenavist, nego da poživimo u svakoj tišini i ćutljivom žitiju i u životu pravoslavne vere sa svima ljudima carstva našeg, malim i velikim." Stvaranje carstva nametalo je, prirodno, i velike administrativne i zakonodavne dužnosti, da se velika tvorevina organizuje i ujednači. "Velika osvajanja Dušanova", razlaže vrlo lepo mladi ruski istoričar A. Solovjev, "izazvala su i potrebu velikog zakonodavnog rada. Južne oblasti njegove nove carevine odavna su navikle na pisano grčko pravo. Srpske sudije i episkopi po grčkim gradovima morali su da se upoznaju sa tim pravom, da se njim i dalje pravedno služe. I kao prvi korak javlja se (verovatno u zimi 1347-1348, za vreme boravka Dušanova na Sv. Gori) srpski prevod najnovijeg i najboljeg vizantijskog pravnog zbornika, t. zv. Sintagme jeromonaha Matije Vlastara, napisane u Solunu god. 1335. Ovo je privatni zbornik od velikog značaja, jer on obuhvata i čitavu crkveno-pravnu građu Nomokanona, i vizantijsko svetovno pravo. Vlastareva Sintagma je, možemo reći, jedna iscrpna enciklopedija čitavog vizantijskog crkvenog i svetovnog prava. Njezin slovenski prevod Dušanova doba postao je brzo popularan ne samo u srpskoj, nego i u bugarskoj i u rumunskoj i u ruskoj crkvi. Ipak ovaj zbornik bio je suviše glomazan za svakodnevnu upotrebu, sadržavao je suviše mnogo čisto crkvenih pravila. Stoga se javlja na srpskom jeziku, verovatno iste godine 1348, jedno skraćenje Vlastareve Sintagme "radi potreba carskog suda". U tom srpskom skraćivanju ostala je samo jedna trećina Sintagme. Izbrisana je gotovo cela kanonska, crkvena građa ali su ostali svi svetovni zakoni vizantijskih careva… Skraćena Sintagma sačuvana je u mnogo rukopisnih primeraka (ali samo u Srbiji, nepoznata je bila bugarskim, rumunskim ili ruskim sudovima). Ovom skraćenom Sintagmom služile su se bez sumnje Dušanove sudije po južnim, grčkim zemljama carevine. Osim toga, služili su se za agrarna pitanja takozvanim "Zakonom Justinijana", kratkom srpskom kompilacijom (?) iz starog vizantijskog Nomos Georgikos, koji je odavno važio u grčkim zemljama. Ova dva srpsko-vizantijska zbornika (skraćena Sintagma i Zakon Justinijanov) mogla su da se primenjuju i u severnim, čisto srpskim krajevima Dušanove carevine, jer su mnoga njihova načela (naročito bračnog i građanskog prava) odavna bila poznata u Srbiji i primenjivana od episkopa po varošima, od igumana po manastirskim metohijama pri suđenju i upravljanju. Kroz sto i pedeset godina, koje su protekle od vremena Sv. Save, mogli su i Srbi u Raškoj da naviknu na mnoge odredbe vizantijskog prava. Nemnogi sačuvani spomenici srpskog privatnog prava pokazuju da se n. pr. ugovor o kupovini i prodaji vršio za Dušanova doba potpuno po vizantijskim pravilima u jednoj čisto srpskoj varoši kao što je bio Prizren. Doista, srpska pravna i administrativna terminologija, još pre Dušanova vremena, pokazuje dosta uticaja vizantiskog, kao na pr. u rečima i pojmovima: parik, metoh, pronija, panađur, prikija, stas, perivol, eksod, harisati, garepsati, nomik, kefalija, sevast, prahtor, apoklisijer, kastrofilaks i sl., da crkveno, čisto grčko uređenje i nazive, i ne podvlačimo naročito. Vizantisko pravo i ulazilo je u naše zemlje najpre preko crkve i crkvenog zakonodavstva, koje je naročito svojim tipicima i prevodom Nomokanona osveštao Sv. Sava.

Dušan je svoj Zakonik proglasio 21. maja 1349. u Skoplju, na saboru pošto je duže vremena bio proučavan i pripreman. Nova dopuna, dosta velika, objavljena je pet godina docnije, 1354. Prvi, veći deo, sa 135 članova prilično sistematski poređanih, sadrži pretežno odredbe državnog i administrativnog prava, dok drugi deo nema doslednog sistema i nosi karakter naknadnog dometanja, koje su izazvale neposredne potrebe. Izvori zakonodavne radnje Dušanove još nisu proučeni sistematski i iscrpno, te se ne može u svakom slučaju sa sigurnošću odvojiti šta je recepcija vizantiskog i starog rimskog prava, šta ostatak našeg običajnog prava, a šta eventualno pozajmica s koje druge strane. Profesor F. Taranovski, poznati stručnjak za slovensko pravo, ukazuje u Dušanovom Zakoniku na tragove "duboke i tako reći iskonske starine" (n. pr. vraćanje konja i oružja caru posle smrti vlastelinove, što opominje na odnose u starim vojničkim "družinama"; zadruga sa starim međusobnim zajemčivanjem i dr.); dok je na drugoj strani N. Radojčić upozorio na važne članove 171 i 172 Zakonika, kojima se zakon diže iznad carske volje i priznaje mu se apsolutna važnost, našavši da su pozajmica iz vizantiskih Vasilika[1]. U svakom slučaju Dušanov Zakonik predstavlja značajan i iskren napor, da se celo državno uređenje stavi na pravnu osnovu i da se kod svih podanika njegove države dobije uverenje o zakonu kao ujednačavajućem činiocu u Carevini. Kod srpskog elementa, gde je pravno osećanje čuvano gotovo samo po tradiciji, ovom zakonodavnom radnjom razvijao se smisao za pravnu odgovornost i činjeni su pokušaji, da se mesto starih običaja uvedu delimično novi, osveštani u životu jedne Carevine dugim nizom vekova ili godina.

Dušan je grčko zakonodavstvo, i isto kao i grčku civilizaciju, smatrao naprednijim od srpskoga i primao ga je ne samo za nove grčke, nego i za stare srpske oblasti. Dopunom iz 1354. god., on sudsko uređenje grčkih gradova proširuje na sve gradove njegove države, nalazeći da je pravnički bolje. Ali tako nisu postupali zapadni plemići, koji su gospodarili u grčkim oblastima. "U XIII i XIV veku francusko, katalonsko i mletačko plemstvo u Atini i u Peloponezu, na Kandiji i na Kipru donelo je sobom sistem personalnih zakona. Potpuna prava uživaju samo "Franci" koji se upravljaju po svojim feudalnim zakonima. Grčko pravo potisnuto je u pozadinu, Grci su smatrani za nižu, osvojenu rasu. I samo pojedini Grci dobijaju velikom mukom privilegium francitatis, povelju na povlašćena franačka prava i postaju onda punopravni državljani. Toga nema u Dušanovoj državi; car gotovo i ne zna za nacionalne i pokrajinske razlike, nego teži da stvori jedinstven pravni sistem."

Srbija Dušanova vremena, po svom karakteru, bila je staleška država. Plemstvo i sveštenstvo imali su povlašćen položaj; oni su sačinjavali i sabor srpske zemlje. Ostalo stanovništvo, u koliko nisu bili građani i zanatlije (posebno rudari) sa svojim naročito utvrđenim pravom, behu prosti sebri. Sebri bi, prema tom, sačinjavali naš treći stalež, kome su, istina, pripadali i građani, ali sa više prava. Najveći deo sebara bio je seljak, slobodan (u ogromnoj meri) i zakupnik "meroph". Oni su i jedni i drugi bili vezani za zemlju i stajali u izvesnim obavezama prema vlasniku njihova sela ili zaseoka, koji su obično bili: vladar ili članovi vladarskog doma, crkve i manastiri i crkvene vlasti (dobra arhiepiskopije, episkopije i dr.), i vlastela. Zbog vojne dužnosti, koju su morali vršiti kod svetovnih gospodara, a od koje su često bili izuzeti ljudi na crkvenim imanjima, seljaci su bežali na ova druga, sve dok to Zakonik nije zabranio, iz lako razumljivih razloga. Čl. 139 meroph je imao pravo, u koliko se prema njemu postupa protiv zakona, da se parniči, čak i sa samim carem, i da mu niko ne sme za to učiniti kakva zla. Nesumnjivo je tačno, iako to u Zakoniku nije nigde izrično navedeno, da su seljaci, u svom selu, imali izvesnu samoupravu.

S Dušanovim Zakonikom Srbija je postala pravna monarhija u punom smislu te reči; htelo se, da se pojam samodršca ne poklapa s pojmom svojevoljca, kao što je to ranije, pored svih ograničenja datih tradicijom, ličnom obavezom i priznanjem izvesnih prava, ipak mogao biti slučaj. S jačanjem svog ugleda i carske moći Dušan nije hteo da jača i vlast svoje volje ili svoje ćudi, nego je, u naponu svojih uspeha, izašao sa svečanom objavom, koja je proglasila zakonitost osnovom državnog poretka i njoj podvrgla sve vlasti, sa carskom zajedno.

[1]N. Radojčić za tu pozajmicu nalazi i ovaj motiv: "Carevi Andronik Stariji i Mlađi su se mnogo – bar s rečima – trudili da obnove snagu zakona i ugled sudova u onom delu Vizantije, što im je bio zaostao. Njihovi pokušaji, istina, izgledaju danas kao bezizgledna afektacija, ali su ih Grci, srpski podanici, zbog iredentističkih političkih razloga bez sumnje idealizirali, i car Dušan je morao i ovakve vizantinske korake odbijati. Tako je srpska država, najviše zbog osvojenja civilizovanijih vizantinskih oblasti, s razvijenijim zakonodavstvom, morala uneti u svoj Zakonik članove 105, 171 i 172, do kojih bi inače, da se srpsko srednjevekovno pravo normalno razvijalo, mnogo kasnije dospela".