Istorija

Istorija srpskog naroda

Kriza u Srbiji

 

Njegov položaj nije bio lak. Mržnja na njegova oca prenela se dobrim delom na celu porodicu, čiji neki članovi posle Miloševa odlaska nisu hteli da se pomire sa stvorenim stanjem, nego su stalno buškali u narodu. Javila se i jaka stranka pristalica Aleksandra, sina Karađorđeva, čiji je glas u narodu sve više dobijao. I sam knez Mihailo, rano zreo, imao je svojih ćudi i zamerao se ljudima. Prvi sukob nastao je povodom toga, što je Porta postavila mladom knezu kao savetnike Vučića i Petronijevića. Pristalice Obrenovića, u dogovoru s članovima te kuće, digoše bunu, da tobože spasavaju kneza iz njihovih kandži, i nagnaše obojicu da napuste svoja mesta, a posle i Srbiju. Uz njih su se morale sklanjati i neke druge vođe ustavobranitelja. Posle su nastale borbe i između samih Orenovićevaca. Kneginja Ljubica radila je živo na tom, da se Miloš ponovo dovede u Srbiju i bunila je čak i narod s tim ciljem, dok je Jevrem, vođa druge grupe, ostao dosledno protiv Miloša. Zemlja se, usled svih tih raspri i agitacija, silno uzmutila. Posredovanjem ruske vlade pokušalo se doći do nekog smirenja, ali je ono bilo samo prividno. Kad su se Vučić i Petronijević, početkom proleća 1842. god., vratili u Srbiju došlo je naskoro do novog prevrata.

Pomagani od turskih vlasti i beogradskog vezira Vučić i Petronijević, koji su se silama pretstavljali kao protivnici ruskog uticaja u Srbiji i tim stekli njihove simpatije pa i obećanje pomoći, digli su bunu protiv kneza Mihaila već u leto 1842. u njihovom pokretu išle su im na ruku i susedne austriske vlasti. Vučić je, zavaravaši trag, izbio 21. avgusta nenadno u Kragujevac, dočepao se topova i municije, i odmah dao znak za ustanak. Pre toga je uhvatio veze sa mnogo uglednih ljudi iz naroda i pridobio ih za stvar. Kneževa vojska, koja je s njim zajedno došla na Kragujevac, bi rasturena brzo i lako, posle nekoliko ispaljenih topovskih metaka. Mnogi njegovi ljudi i oficiri prebegoše buntovnicima. Sam Vučićev glas uneo je zabunu i strah. Knez je morao naglo da se povlači i ne smejući da sačeka Vučićev napad na Beograd prebacio se noću između 26. avgusta u Zemun. Tim begstvom krunisan je njegov potpuni poraz. Njegove pristalice, koliko ih je još ostalo, klonuše, a njegov autoritet pade beznadežno. Vojska koju su vodili u pomoć knezu Stevča Mihailović i Jovan Mićić iz jugozapadne Srbije raziđe se pred opštom malodušnošću.

Ustavobranitelji su brzo sazvali narodnu skupštinu da izaberu novog kneza. Žurili su da sile i ostali svet stave pred svršeni čin, a nisu ni u zemlji hteli duži period bezvlašća. Na skupštini je 2. septembra bio izabran za novog kneza Karađorđev sin Aleksandar, koji je tad imao 36 godina i bio zreo čovek. Porta je odmah potvrdila nov izbor. Ali ne i Rusija. Protivnici Mihailovi, koji su se ranije oslanjali na Rusiju i njenom pomoću došli na vlast, ušli su sad u veze sa protivnicima Petrograda i agitovali su na strani tim, da je mladi knez sav u ruskim vodama. U Petrogradu su nalazili, da je izbor novog kneza sumnjiv, pošto je izvršen pod pritiskom ustavobraniteljske revolucije i tražili su novo glasanje. Naročito su u ruskim službenim krugovima krivo gledali na veze ustavobranitelja sa izvesnim čalanovima poljske emigracije, koja je otvoreno radila protiv Rusije i koja se grupisala oko aktivnog kneza Adama Čartoriskog. Režim Nikole I načelno je bio protiv svake revolucionarne izmene poretka, a naročito u pitanjima gde je imala da se čuje s pravom ruska reč. Porta je morala priznati rusko gledište i odrediti novi izbor. Za novi izbor Rusija je čak uputila u Srbiju jednog svog pretstavnika, barona Livena, a Vučić i Petronijević morali su se privremeno povući sa svojih položaja, da ne bi tobože uticali na izbor kao vlast. Na novoj skupštini, 15. juna 1843., ponovno je izabran knez Aleksandar. Da bi suzbila antiruske elemente i da bi Srbiji obezbedila period mira, ruska je vlada posle toga tražila i izradila, da se uklone iz zemlje Vučić i Petronijević. Kad su se uklonili Obrenovići da idu i ova dvojica, da bi zemlja počinula i da bi se stišale raspaljene strasti.

Srpsko javno mišljenje bilo je u velikoj većini za ustavobranitelje. Karađorđev prestiž postao je tada veći nego Milošev. Ponajviše s toga što je bio u prošlosti, koju mnoga nova lica nisu neposredno zapamtila i što je bio više u našoj epskoj tradiciji nego Miloševa praktična i račundžiska politika. Jedan deo ustavobranitelja pokazivao je istinske želje da se Srbija pravno sredi i kulturno unapredi. Potrebi osećanja zakonitosti u zemlji, gde su do juče vladali Turci sa svojim poznatim shvatanjima u pitanjima štovanja zakona, i gde je knez Miloš možda najviše grešio stavljajući svoju volju iznad zakona, tražio je i naglašavao ceo svet u Srbiji. Ustavobranitelji su to dali. Već 1844. god. donesen je građanski zakonik, na kom se počelo raditi još za Miloševa vremena. Najveće zasluge oko donošenja tog zakona stekao je tada čuveni pravnik Jovan Hadžić, inače u književnosti poznat kao Miloš Svetić. Iza tog zakona došao je 1853. god. zakonik o građansko-sudskom postupku. S tim u vezi izvršena je organizacija sudova, kao prvi uslov da se stvori pravna država.