Istorija

Istorija srpskog naroda

Kriza u Srbiji

 

Ustavobranitelji su isto tako radili mnogo i na dizanju narodne prosvete. U tom se pravcu bilo krenulo napred i poslednjih godina vlade kneza Miloša, iako on lično nije pokazivao mnogo revnosti. Sam nepismen imao je dosta nepoverenja prema ljudima od knjige, među kojima, na žalost, nije nailazio mnogo na čvrste karaktere. Prvo kulturno središte stvorilo se za njegove vlade u Kragujevcu. Tu se nalazila relativno dobra škola sa dva-tri učitelja. God. 1833. prva štamparija Srbije prenesena je u Kragujevac i tu su počele izlaziti i prve novine te zemlje, Novine srbske, pod uredništvom u tom poslu već donekle iskusnog Dimitrija Davidovića. Dve godine potom proradilo je i prvo naše pozorište pod upravom književnika Joakima Vujića. U Kragujevac je prešla iste godine kad i štamparija i prva gimnazija. "U početku jedina stručna škola u zemlji, ona je vršila ulogu univerziteta i prva generacija njenih svršenih đaka otišla je u državnu službu, i to su bili prvi naši činovnici školovani u Srbiji... S jeseni 1838. knez Miloš je nju "imao milost na stepen Liceuma vozvisiti", a Licej je neprekidnim razvitkom svojim postao, preko Velike škole, 1905. Univerzitet." Za prosvetu se još više trudio knežev brat, Jevrem Obrenović, koji je živeo i upravljao u Šapcu i napravio od tog zaostalog turskog grada bogate Mačve jedno od najnaprednijih mesta Srbije XIX veka. Tu je 1836. god. počela rad druga srednja škola zemlje. Ali najveći zamah dobija rad na narodnom prosvećivanju za vlade ustavobranitelja, kojima Beograd postaje glavno središte i trajna prestonica zemlje. Za njihova vremena otvoreno je preko 200 novih škola; 1855. god. zaveden je prirez za pojačanje školskog fonda, a 1857. god. izdat je zakon o osnovnim školama. Zakon o gimnazijama objavljen je već 1844. god. Njim je organizovan Licej ili "veliko učilište", čiji je rad počeo već ranije. Na njemu se kao prvi osnovao pravni fakultet za obrazovanje činovničkog aparata; god. 1853. došao je prirodnjačko-tehnički; a treći, "obšti", bio je začetak filozofskog. Zakonom od 1844. god. bile su obuhvaćene i bogoslovija i "posleno-trgovačko učilište". Taj zakon radio je kao načelnik Ministarstva Prosvete Jovan St. Popović, naš odlični dramski pisac i književnik. Sem tih škola otvorene su još 1850. god. vojna i 1853. god. zemljodelska.

Mislilo se i na nauku. Još u jesen 1841. god. osnovano je bilo skromno društvo Srpske slovesnosti mesto Akademije, koju je predlagao J. St. Popović, sa ciljem da radi na "obrazovanju i usavršenstvovanju" srpskog jezika. Događaji od 1842. god. prekinuli su društveni rad, koji je nastavljen 1844. god. Prva knjiga tog učenog društva, Glasnik, kao njegov organ, izašla je tri godine docnije. Uz Ministarstvo Prosvete osnovan je 1844. god. Narodni Muzej, a 1849. god. Školska komisija kao prethodnica današnjeg Prosvetnog Saveta. Još 1842. god. pomišljalo se na otvaranje Narodne Biblioteke, koje je izvedeno tek 1853.

Knez Aleksandar znatno je unapredio i vojničke poslove. Već je knez Miloš počeo sa uvođenjem vojničke obuke u modernijem smislu i imao je čak i jedan kadar stalnih oficira. Ali je prava stajaća vojska uvedena tek u ovo vreme. "Garnizonsko vojništvo" imalo je dva bataljona sa četiri čete pešadije, jedan eskardon konjice i bateriju od šest topova, a ulazilo je u sastav Ministarstva Unutrašnjih Dela. Iz razumljivih nacionalnih potreba uređena je 1848. god. prva topolivnica, a godinu dana potom otvorena je i prva artiljeriska škola kod nas.

U spoljašnjoj politici ustavobranitelji su se udaljavali od Rusije. Nalazili su, da se ona suviše meša u unutrašnje poslove i da s toga treba njen uticaj suzbijati. Taj stav nije došao spontano. Dok je Rusija držala njihovu stranu protiv kneza Miloša oni su sami tražili to mešanje. Reakcija je došla, kad je Rusija stavljala primedbe na izvesne njihove postupke i kad su se mogli nadati da će neke druge sile biti bolje raspoložene prema njima. Veze, koje su ustavobraniteljske vođe počele u Carigradu sa pretstavnicima poljske emigracije, podržavane od Francuske, nastavljale su se i produbljivale i u Srbiji. Lenoar Zvijerkovski, agent kneza Čartoriskog, došao je u Beograd i nastanio se u kući Avrama Petronijevića. Za vreme agitacije za izbor kneza Aleksandra Poljaci su se zalagali svom energijom. Preko njih ustavobranitelji su došli u vezu sa francuskom vladom, koja je tada, sa Engleskom, bila otvoren protivnik ruske politike.

Knez Adam Čartoriski, nekadašnji ruski ministar Inostranih Dela za prvih godina Karađorđeva ustanka, imao je prilike da izbliže pozna stanje na Balkanskom Poluostrvu i da oceni značaj koji bi Srbi mogli imati na njemu. On je namenjivao Srbiji vodeću ulogu među Južnim Slovenima i verovao je da ona treba i može da okupi sve njih u jednu državu. Iako je posle, kao poljski rodoljub, postao protivnik Rusije on nije bio i protivnik Slovena. Želeo je samo da postanu što nezavisniji od severne carevine. Njegovi ljudi radili su živo u korist ustavobranitelja. Njegovom posredovanju ima se zahvaliti čak i to, što su se Vučić i Petronijević, posle godinu dana stranstvovanja, mogli vratiti u otadžbinu. U Beogradu je 1843. god., kao svog novog poverenika, mesto Leonara, poslao Čeha Franju Zaha, bivšeg učesnika u poljskom ustanku, čoveka vrlo aktivna i iskrenog prijatelja i svoje i posle srpske stvari. Taj čovek dao je ideju i čak izradio i prvi plan za jedan od naših najvažnijih nacionalnih programa u XIX veku.