Istorija

Istorija srpskog naroda

Kriza u Srbiji

 

Garašanin je odmah i počeo rad u označenom pravcu, a posebno u Bosni. Naročito je našao odziva među franjevcima, koji su tih vremena vodili vrlo oštar spor sa svojim biskupom fra R. Barišićem. Antiaustriski raspoloženi fra Ivan Jukić, jedan od najaktivnijih članova toga reda, bio je vrlo blizak Beogradu, a fra Martin Nedić je pevao pesme u slavu ustavobrnitelja. Njihovi ljudi tražili su podrške u toj borbi kod srpskog kapućehaje u Carigradu i dobijali su je. Radilo se isto tako i u Staroj Srbiji i severnoj Albaniji. Hrvati su 1844. god. pokrenuli u Beogradu svoj list Branislav, a njihov vođa Ljudevit Gaj imao je tesnog dodira sa vladom.

Režim ustavobranitelja imao je velikih protivnika. U spoljašnjoj politici osećalo se, da nema punog naslona na Rusiju, a i kod Austrije se nailazilo na dosta teškoća. Knez Mihailo, kao i knez Miloš, nisu mirovali. Upozoravali su na pogreške nove uprave i narod u zemlji i susedstvu i kabinete velikih sila. Pripremali su i bune i prepade, ali bez mnogo uspeha. Od njih je najviše zapamćena Katanska buna iz 1844. god. Nju je izveo Stevan Jovanović Cukić, koji je 22. septembra sa dvadesetak drugova, preobučenih u katane, prešao Savu i upao u Šabac. Posle prvog iznenađenja, kad su se buntovnici dočepali glavnih državnih zgrada, vlasti su brzo organizovale protumere. Cukić je iz Šapca, s nešto novih drugova, pošao u Podrinje, zauzeo Loznicu, i krenuo prema Valjevu. Ali ga je nedaleko od Valjeva sačekala vojska koju je vodio prota Matija Nenadović i razbila ga je potpuno. Posle toga je došao Vučić, koji je vrlo svirepim merama uspostavio red ali uveo i pravu strahovladu partizanskog režima.

Srbi iz ostalih krajeva bili su na strani novog kneza Aleksandra. Prednjačio im je mladi vladika crnogorski, poznati pesnik Petar II. On je obožavao Karađorđa i njegov smeli podvig. Ispevao mu je tri pesme, od kojih je najznačajnija posveta njegovom glavnom i najboljem delu Gorskom Vijencu Prahu oca Srbije. Samom knezu Aleksandru pisao je 1843. god., da je njegov dolazak na presto "praznik najdraži njihovim dušama, bez isključenija celome Srbstvu od maloga do velikoga. A meni draže i milije od ijednog srbskoga sina". On je prvi počeo upućivati crnogorsku omladinu da se školuje u Srbiji. Učinio je sve što se onda moglo, da odnosi između dve srpske kneževine budu što prisniji. Iz Vojvodine priličan broj srpskih boljih književnika prešao je u Srbiju i radio tamo, kao Jovan St. Popović, Jovan Hadžić, Đorđe Maletić, Jovan Stejić i dr.; Karađorđevac je bio i Sima Milutivnović Sarajlija. U to vreme Srbiji se obraćaju i prvi Srbi katolici iz Dubrovnika. Matija Ban stupa u srpsku službu, a Medo Pucić daje svoje spev Kara-đurđevku sa jasnim raspoloženjima. Obrenovići su stvorili jednu malu grupu svojih pristalica u Beču zahvaljujući, u glavnom, davanju pomoći i stipendija. Vuka Karadžića označavali su kao njihova čoveka, ali on je to bio samo po nevolji. Ostao je s knezom Milošem, iako ga nije voleo, zato što mu je taj davao novčane potpore i što su ga prijatelji kneza Aleksandra bili jedno vreme odbili. Sem njega, uz kneza Mihaila su bili, kao njegovi pitomci ili kućni učitelji, Đura Daničić i Branko Radičević.