![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Država maćedonskih Slovena
|
|
Pritisnut tolikom nesrećom, a bez izgleda na skori
uspeh, Radomir povi glavu i posla u Solun jedno poverljivo lice, jednog
Grka s odsečenom rukom, da ponudi mir i potpunu lojalnost. Ali je car
ponudu odbio. On je verovao da je Maćedonska Država u ropcu i da joj
samo treba zadati poslednji udarac. S toga uputi u moglenski kraj vojsku,
koju su vodili Nićifor Ksifija i solunski zapovednik Konstantin Diogen.
Grad moglenski hrabro je branio vojvoda Ilica. Morao je doći lično sam
car, da preuzme zapovedništvo nad vojskom, da potkopa i potpali bedeme,
i da prisili posadu na predaju. I odatle je muško sposobno stanovništvo
preseljeno, i to čak u Jermensku, u oblast Vaspurakan. Sam grad je spaljen
i porušen. Odmah potom pao je i drugi grad moglenski, Notija.
Malo dana iza tog uspeha stiže caru Vasiliju poslanstvo od novog maćedonskog gospodara, Jovana Vladislava. To je bio sin Samuilova brata Arona, koga je Samuilo dao ubiti. Ovaj je, verovatno, iskoristio nedaće Samuilove i Radomirove, i pun osvete, a željan vlasti, ubio je Radomira kod mesta Petriska, koje se nalazi kod istoimenog jezera. Dukljanska Hronika izrično kazuje, da ga je na to razračunavanje poticao sam car Vasilije, razumljivo iz kakvih pobuda. Svirep, Vladislav je ne samo ubio Radomira, nego mu je dao ubiti i ženu, a sina oslepiti. To je bilo negde s početka jeseni 1015. god., po svoj prilici septembra meseca. Došavši na vlast Vladislav je pohitao da izjavi pokornost caru Vasiliju i da zamoli mir. Vasilije je bio voljan njemu odobriti ono, što je Radomiru odbio; to daje, donekle, potvrde Dukljaninovoj priči o njihovim tajnim vezama. Ali, baš u taj mah, stiže njemu ugledni velikaš maćedonski, kavhan Teodor, kako se čini, pristalica starog Samuila i njegova sina. On je prikazao Vladislava vrlo crnim bojama i odgovarao je cara da ulazi s njim u veze. Predložio je čak caru, da se Vladislav ubije i najmio je za taj posao jednog Vladisavljevog dvorjanina. Ali, ovaj dvorjanin, verniji Vladislavu nego Teodoru, ubi ovog na povratku kući. Car Vasilije, potaknut sumnjama Teodorovim, inače protivnik Maćedonske Države i ne željom da je što pre satre, uze ovo ubistvo kao povod da počne novi rat. Bez ikakve veće muke car je ovog puta prodro do samog Ohrida. Odatle je nameravao krenuti na Drač i tamo utvrditi svoju vlast, kad mu stiže vest, da je jedan njegov odred, koji je operisao u Pelagoniji, nastradao od četa maćedonskog vojvode Ivca. Car odmah pođe u Pelagoniju, ali se Ivac povukao u planine, nemajući snage da primi borbu s glavnom grčkom vojskom. Vasilije se potom vratio u Solun, a dve vojske posla u dva razna pravca da uzmu još zaostalih delova Maćedonske Države i da ih smire; jednu u Strumicu, a drugu prema Sofiji. Prva je uzela tvrđavu Termicu (Banjsku kod Strumice?), a druga Bojanu kod Sofije. U takvim prilikama šta bi bilo prirodnije, nego pribrati sve narodne snage za zajednički otpor? Krvavi Vladislav smatrao je, da će ojačati svoj položaj ako potamani sve takmace i srodnike Samuilove porodice. On s toga radi o glavi i zetskom knezu Vladimiru. Legenda kaže, da je ovaj, pored svih opomena svoje žene, a Samuilove kćeri, na obećanja i zakletve Vladislavljeve, došao u Prespu, i tu, po naredbi Vladislavljevoj, bio ubijen pred crkvom 22. maja 1016. god. Žena mu je posle prenela telo i sahranila u krajinskoj crkvi. Odatle je preneseno najpre u Drač (1215. god.), a posle je sahranjeno u novom, po njemu prozvanom manastiru kod Elbasana (Šen Ćin). Vladimirova država pala je u plen Vladislavu. Kult kneza i mučenika Vladimira razvio se dosta rano. Jedno njegovo latinsko žitije, u izvodu, sačuvano je u Dukljanskoj Hronici, a potiče nesumnjivo iz XI veka. Politički značaj kneza Vladimira, očevidno, nije bio velik; njegov kult s toga dolaziće nesumnjivo od moralne vrednosti njegove ličnosti. Još uvek, na dan njegove smrti, ide puk na planinu Rumiju noseći sa sobom jedan krst, za koji veruju da se na njemu Vladislav zaklinjao, kako mu neće učiniti prevare. Ta svečanost okuplja sve susede, pravoslavne, katolike i muslimane. Isto tako ima kulta kneževa i u Zapadnoj Maćedoniji. U manastiru Sv. Jovana Bigorskog, priča se, očuvana je glava Vladimirova, koju je tamo sam doneo. S kraja leta 1016. god. car Vasilije, svršivši izvesne poslove u Carigradu, polazi ponovo protiv Maćedonaca. Tvrdi grad Pernik, koji je odoleo tolikim napadima, bio je glavni cilj njegove nove akcije. Posle tromesečne opsade (upravo posle 88 dana) Vasilije je i ovog puta morao da se vrati ne mogavši ni opet nagnati hrabru posadu ni na predaju ni na izdaju. Čim je oslavilo proleće 1017. god. Vizantinci su krenuli na novi pohod. Iz Mozinopolja, gde je car češće zimovao, pošao je prema Kosturu, pošto je uz put uzeo još nepoznati grad Long. Ali napori njegovi da osvoji taj tvrdi grad brzo, na prepad, nemadoše uspeha. Za duže opsedanje, međutim, car nije imao vremena ni potrebnog spokojstva. Evo zašto. Baš tu njemu je stigla vest, da je poznati branilac Pernika, vojvoda Krakra stupio u savez s Pečenezima, da se sjedinio sa Vladislavom i da se sprema da, uzevši Dorostol, napane cara s leđa iz Bugarske. Dobivši te glasove Vasilije počinje da se povlači, osvajajući i rušeći uz put gradove Višegrad, Veriju i predele Ostrova i Moliska. Na putu mu javiše, da je opasnost prošla u nekoliko, pošto su Pečenezi odbili da sudeluju u borbi protiv cara. Vasilije krene na to protiv grada Setine, na izlasku iz Morihova u bitoljsku kotlinu, gde se nalazi jedan carski dvor maćedonski i velike zalihe žita. Nedovoljno utvrđen, grad je bez muke pao u grčke ruke, s celim plenom. Maćedonska vojska požuri u pomoć. Car Vasilije joj posla u susret zapovednika solunske teme, Konstantina Diogena. Maćedonci su bili vešto zaveli i opkolili njegovu vojsku i sigurno bi je potpuno porazili, da joj nije stigao u pomoć sam car požurivši sa svojom konjicom. Kad su maćedonski osmatrači ugledali tu vojsku, u užasnom strahu stadoše vikat: "Bežite, bežite, eto cara!", našto svu vojsku obuze panika. U najvećoj pometenosti vojska prenu na sve strane, potpuno nesposobna za borbu, zajedno sa samim Vladislavom. Posle te pobede Vasilije se neko vreme zadrža u Vodenu da organizuje nove krajeve, a onda ode na zimovanje u Carigrad (9. januara 1018.). |