![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Država maćedonskih Slovena
|
|
Vladislav, koji je imao energiju ređe vrste, nije klonuo ni posle tog poraza. Iza careva dolaska on odmah počinje novu akciju, ali sasvim na drugoj strani; verovatno s toga, što se tamo nadao lakšem uspehu. On udara na Drač, na koji je od početka svoje vladavine bio bacio oko. Ali tu, pod Dračem, prilikom borbe Vladislavljeve sa samim zapovednikom grada, biva napadnut od dvojice pešaka i ubijen. Grk Skilica, a još više Dukljanska Hronika, prikazuju to ubistvo kao nešto tajanstveno, odnosno kao neku božju odmazdu; u stvari, kao da ima razloga verovanju da je Vladislav poginuo od svojih ljudi. Vest o pogibiji Vladislavljevoj krenula je cara, da odmah, marta meseca 1018. god., pođe u Maćedoniju i definitivno pokori tu zemlju. U samoj Maćedoniji nasta malodušnost. Zemlja je bila izmučena dugim i bezuspešnim ratovanjem i otrovana unutrašnjom borbom; a izgledi na neki obrt sreće ne behu nikakvi. S toga velik deo velikaša požuri, da se preda caru i spase svoje oblasti i prava. Već u Adrijanopolju stigoše mu brat i sin hrabroga Krakre, koji mu izjaviše pokornost i predadoše 36 gradova zajedno sa dotle neosvojivim Pernikom. Car oberučke primi ponudu; samom Krakri dade čin patricija i ostavi ga na njegovom starom položaju. Kad je tako bio obezbeđen od Bugarske, Vasilije pođe u Mosinopolj, da uredi i pitanja Maćedonije. Po primeru Krakrinom dođoše i mnogi drugi velikaši sa raznih strana, iz Pelagonije, Morovizda i iz Lipljana s Kosova. U Seru stigao je cara Krakra sa ostalim gospodarima predatih gradova i lično je izjavio svoju podložnost. Tu su mu se predali i vojvoda Dragomuž, gospodar Strumice, koga car isto napravi patricijem, i Bogdan, zapovednik "unutrašnjih gradova." Upada u oči, da je sem Krakre kod maćedonskih vojvoda malo bugarskih, nego prevlađuju čisto slovenska imena, kao i kod mlađih članova dinastije. Pred samim gradom Strumicom dočekao je cara arhiepiskop Jovan (David) sa sveštenstvom, moleći za milost u ime Marije, žene Vladislavljeve, koja se odricala svih vladalačkih prava. To je bila potpuna kapitulacija Maćedonske Carevine. U pobedničkom pohodu car je prošao Skoplje, Štip, Prosek i ušao je najposle u Ohrid, gde je dočekan s molepstvijima i klicanjem. U staroj prestonici Samuilovoj Vasilije je naišao na ogromno bogatstvo; bilo je, priča se, više od hiljadu kentenara zlata i mnoštvo zlatom i biserom okićenih haljina i nakita. Tu je zatekao i Vladislavljevu udovicu sa decom njenom i Radomirovom. Car je bio prema njima milostiv i uzeo ih je pod svoju zaštitu, ali ih je, u isto vreme, stavio pod nadzor. Čak i Vladislavljeva sina Prusijana, koji se beše, sa dva brata, povukao u planinu Tomor i pokušao da tamo organizuje borbu, primi u Devolu usrdno i dade mu titulu magistra. Prusijan i braća mu Alusijan i Aron vraćali su se, po imenima, na staru jermensku tradiciju porodice. Kod Prespanskog Jezera car je ovom prilikom podigao dve nove tvrđave, Vasilidu i Konstanciju, u čast svoga i bratova imena. Ali se ipak ovom prilikom ne pokoriše sve vojvode i knezovi maćedonski. Vojvoda Ivac, poznat sa svoje posede nad Grcima u Pelagoniji, ne hte da prizna vrhovnu vlast Vasilijevu i odmetnu se u planine, da sprema ustanak. Grci tumače njegov otpor tim, što je on hteo da obnovi Samuilovu državu i uzme njegovu titulu i položaj. Na planini Vrohotu, u gradu Proništu, Ivac je počeo da okuplja ustanike. Taj je pokret morao biti vrlo ozbiljan, kad je car lično došao u Devol, da, primivši careviće, pozove na predaju i Ivca, nudeći mu istu milost, koju je već pokazao prema ostalim njegovim vojvodskim drugovima, a upozoravajući ga na bezizglednost dalje borbe. Da bi dobio vremena Ivac uđe u pregovore, otežući ih namerno što duže. Tako je zadržao cara gotovo dva meseca. Tada novi ohridski zapovednik, Jevstatije Dafnomil dođe na ovaj plan prevare. Vojvoda Ivac slavio je svake godine Veliku Gospoinu i po starom običaju primao taj dan u svoj dom goste i namernike. Jevstatije sa dvojicom svojih ljudi ode na Ivčevu slavu. Ovaj ga primi lepo, iako je bio iznenađen tom posetom. Posle crkvenog obreda Jevstatije pozove Ivca na tajni dogovor u četiri oka, pa kad je ovaj došao Jevstatije ga, kao fizički jači, obori na zemlju i pomoću svojih pratilaca veže i oslepi. Uzrujanim gostima izjavio je, da to radi u ime carevo. Ubogaljenog Ivca odveo je potom caru Vasiliju, koji ga dade baciti u tamnicu. Jevstatije je, za nagradu, dobio upravu nad Dračem. Pored Ivca zna se i za još neke maćedonske vojvode, koji nisu hteli da se pokore. Tako je neki vojvoda Gavra mislio na ustanak i ušao radi toga u veze sa Elemagom Francison, koji je bio zapovednik Berata i priznavao Vasilijevu vrhovnu vlast. Kad se doznalo za tu zaveru, Gavra je bio uhvaćen i oslepljen, a Elemag se odbranio od optužbe i zadržao staro dostojanstvo. Ustanak je pokušao i stari vođa Nikolica. On se ranije istakao kao hrabar branilac Srpčišta, ali je najzad morao da se preda. Car Vasilije ga je, kao sina jednog uglednog vizantinskog činovnika, pomilovao i imenovao patricijem. Nikolica se naskoro vratio u Maćedoniju i, za vlade Samuilove, pokušavao nove napadaje na Srpčište. Posle sloma Maćedonske Države on se spremao na nove borbe. Ali, gonjen od Vizantije i carske vojske, videći sve skrhano, Nikolica se sam jedne noći predao carevim ljudima. Bio je okovan i poslat u Solun. Krajem 1018. god. bila je čitava zemlja pokorena, a Vasilije je, radi svoje energije, u ovim dugim i krvavim borbama, dobio naziv "ubice Bugara". |