![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Država maćedonskih Slovena
|
|
Na Maloj Prespi, na ostrvcu Ailu, još se nalaze ruševine stare Samuilove crkve Sv. Ahila. Za nju stručne arhitekte nalaze, da predstavlja prelazni tip jelinističko-orientalne škole i da ima iste dispozicije kao Stara Mitropolija u Mezemvriji, na obali Crnoga Mora. Druga Samuilova građevina, crkva Sv. Germana, u selu Germanu, pokazuje uticaje anatolske škole, čije je poreklo u Jermenskoj. Crkva je ta u novije vreme popravljana i dograđivana. Pored nadgrobne ploče Samuilovih roditelja i brata mu Davida, to su jedini ostaci Samuilove vladavine, koja je bila tako neobična po svojim velikim uspesima, kao i po naglim obrtima sreće. U našoj prošlosti nije bilo primera naglijeg uspeha i naglijeg pada, kao što je slučaj sa sudbinom Maćedonske Države. Na krajnjem severu nekadašnje Maćedonske Države u Sremu, držao se još, posle pada svih oblasti na jugu, sremski poglavica Sermo. Ne mogući ga, bez težih napora, savladati, poručio mu je vizantiski namesnik u današnjoj Srbiji, Konstantin Diogen, da želi s njim neki lični dogovor. Svaki je imao da povede sa sobom po trojicu sluga; a sastanak je trebalo održati na sred jedne reke, verovatno Save. Na sastanku, Diogen ubi Serma i onda s vojskom krene i bez muke uze grad Sirmij, odnosno Mitrovicu, koji mu je predala Sermova žena. Vizantiska vlast proširi se tako, 1019. god., sve do Srema na severu i Jadranskog Mora na zapadu. Osvojivši Maćedonsku Državu car Vasilije nije pokazivao one surovosti, kakva bi se mogla očekivati od njega posle onog postupka sa zarobljenicima iza bitke kod Belasice; a nije nastavio ni onaj sistem helenizacije ove oblasti, kako je činio ranije zauzimajući izvesna mesta. Mesto toga, kako videsmo, on je na mnogim položajima ostavljao stare knezove i zapovednike. Maćedonija je bila podeljena u četiri teme, a glavno sedište upravnika beše u Skoplju. Važniji gradovi i tvrđave behu posednuti pouzdanim grčkim ljudima; a vojničko uređenje dobilo je, kao u vizantiskim oblastima Italije, karakter katepanata. Poreski sistem nije udešen prema težem vizantiskom, nego je ostalo da se plaća za porezu mat žita, mat prosa i krčag vina. Vrlo važno beše i to, što je Vasilije zadržao avtokefalnu ohridsku arhiepiskopiju, koja se, u tradiciji bivše bugarske patrijaršije, zvala i patrijaršijom, ostavivši joj sva njena prava i granice. Car, istina, ne priznaje toj crkvi patrijaršiskog dostojanstva, ali to je, posle pada Mećedonske Države, u prvi mah malo bunilo njene pripadnike, pošto je na upravi ostala ista ličnost, arhiepiskop Jovan. Ovaj čovek uspeo je izgraditi kod cara da ohridskoj crkvi potvrdi sve one granice, koje je ona dobila za vreme Samuilovo. Povelja o tom izdana je ohridskoj crkvi 20. maja 1020. godine. Prema toj i još dve povelje izdane 1019-1020. god., ohridska arhiepiskopija imala je pod sobom 31 episkopiju: obuhvatajući na severu Braničevo, Beograd i Srem, na severozapadu Ras i Prizren, na istoku Silistriju, Vidin, Sofiju Strumicu, na jugu Veriju i Srpčište, na jugozapadu Butrinto i Janjinu. Dobar deo tih zapadnih episkopija dobila je ohridska mitropolija na račun dračke. Opseg arhiepiskopije ohridske obuhvatio je u glavnom sredinu, trup Balkanskog Poluostrva i njegov zapadni deo izuzimajući Albaniju i Primorje. Od Bugarske je u sastav ohridske arhiepiskopije ulazio samo zapadni deo. Težište delatnosti ohridske crkve bilo je, dakle, na čisto slovenskom području, koje je delimično i ranije bilo, a sad definitivno došlo van domašaja rimske crkve. Zapadni uticaj u oblasti Raške bio je delovanjem ohridskog sveštenstva postepeno suzbijen, da kasnije sasvim iščezne. Kao u crkvi, tako je, verovatno, i u svemu drugom u Maćedonskoj Državi bio vidan slovenski karakter njezin. Car Vasilije i njegovi naslednici dali su posle ohridsku crkvu u grčke ruke; uticaj grčki postepeno se jačao i osećao sve više; – ali on nije mogao da znatno izmeni glavni slovenski fond, i to jedno s toga, što je stvaranjem slovenske književnosti Ćirilo-Metodijevske škole, i stvaranjem slovenske Maćedonske Države razvijena slovenska narodna svest; i drugo, što je slovenskim radom od jednog stoleća stvorena tradicija i bogat duhovni kapital, koji se više nisu dali potisnuti. U vezi sa Samuilovim ratovanjem protiv Vizantije dogodile su se i osetne promene u Jadranskom Primorju. Mletačka Republika, koja se znatno razvila pred kraj X veka, iskoristila je sukob Carevine sa Samuilom da ojača svoj položaj u Jadranskom Moru. Sem toga, za vreme hrvatskih unutrašnjih borbi, posle smrti Stevana Držislava (+997.), Mlečani se upletoše u hrvatske i dalmatinske poslove, štiteći svoje trgovačke kolonije i romansko gradsko stanovništvo. U proleće, 9. maja 1000. god., krenuo je dužd Petar II Orseolo protiv Hrvata i Neretljana, da ih prisili na vođenje obzira prema mletačkim interesima. Njegov pohod toga puta ličio je na kakav triumf. Kao pobedilac, bez napora, često i bez ikakve borbe, on je prošao celu istočnu obalu Jadrana. Nešto otpora dali su samo Neretljani. Prva njihova žrtva bila je jedna grupa od 40 trgovaca, koja se iz Apulije vraćala kući. Kod otoka Kače savladale su Neretljane mnogobrojnije mletačke lađe. U Spljetu, gde je dužde na svom pohodu bio svratio, pojavilo se izaslanstvo slobodnih Neretljana, koje je tražilo da se njihovi saplemenici oslobode, a obećavalo da će doći duždu sam neretljanski knez sa svojim ljudima, koji će dati svečanu izjavu: da neće više uznemiravati mletačke lađe i da se odriču onog danka, koji su im ranije Mlečani plaćali za slobodnu plovidbu. Dužd pristade i pusti zarobljenike, zadržavši samo šestoricu kao zalogu za ispravnost obaveze. Tako se smiriše Neretljani s kopna. Korčulani, koji uđoše u borbu s Mlečanima, biše savladani. Krvav otpor dat je duždu i na otoku Lastovu. Ovo za gusare vrlo pogodno ostrvo sa svojim mnogim dragama i klancima bilo je kod Mlečana veoma ozloglašeno. S toga su sad tražili, da se razruši lastovski grad i da bude potpuno napušten. Kad su Lastovljani to odbili došlo je do borbe. Mletačka nadmoć odnela je pobedu; lastovski grad bi srušen i opustošen. Kod crkve Sv. Maksima, na malom jednom otočiću, dođe duždu na poklonjenje i dubrovački episkop i izjavi mu odanost u ime svog grada. Tako je dužd Petar II s uspehom završio svoju ekspediciju. Kad je 1018. god. bila srušena Maćedonska Država, i kad pobedonosne vizantiske vojske dođoše do Primorja, priznadoše i Hrvati vizantisku vrhovnu vlast. Verovatno je, da su to s njima zajedno učinili i Neretljani. Tako je car Vasilije II postao vrhovni gospodar svih Južnih Slovena sem Slovenaca. |