![]() |
|||
![]() |
|||
Istorija Istorija Srpskog naroda Nacionalni književni romantizam kod Srba
|
Dok je taj rad Vukov na kupljenju i objavljivanju narodnih pesama i posle pripovedaka i poslovica bio potcenjivan od izvesnih njegovih protivnika, njegova nastojanja da narodni jezik osvoji svoje mesto u književnosti i životu nailazio je na ljute neprijatelje. Književni fariseji osporavali su Vuku pravo, da kao neškolovan ulazi u pitanja, za koja se tobože trebala imati stručna sprema. Međutim, Vuk je imao dovoljno stručnosti u svojoj izuzetnoj bistrini da načelno brani jedan opravdan stav i načelo; narodni živi jezik poznavao je neposrednije i bolje nego mnogi od takozvanih stručnjaka; a u koliko se baš ticalo stručnih stvari tu mu je na pomoći bio Kopitar, znalac prvoga reda, s kojim je Vuk sve više ulazio i u stručnu stranu predmeta. Kao što su Karađorđe i Miloš vodili borbu za oslobođenje od Turaka, tako je i Vuk, čovek revolucije, hteo da izbori i oslobođenje od tuđeg balasta u duhovnoj oblasti. Ali sem učenih ljudi on je nailazio i na veliku opoziciju sveštenstva. Ovo nije htelo da napušta slavjanosrpski jezik kao tradiciju srpskoruske saradnje i kao vezu između nas i Rusa. Ponosili su se čak tim "jednojezičijem", kako se to onda govorilo. Naši sveštenici su dobro pamtili, da je vlada Marije Terezije tražila da se za srpske škole katihizis izradi na narodnom jeziku i verovali su da je to izraz njezine opšte težnje, kako bi se Srbi odvojili od Rusije i potom približili uniji. Takvi su zahtevi doista postavljani na crkvenim sinodima od 1769. i 1774. god. Posle je došao i zahtev od 1782. god., kojim se tražilo da se u književnu upotrebu uvede narodni jezik i mesto ćirilice latinica. Srpske vođe toga vremena imale su dosta muke odbijajući takve odredbe, koje su, u raznim oblicima, bile ponavljane više puta. Oni su i tom Vukovom radu nazirali iste težnje; u toliko više, što je taj pokušaj dolazio iz Beča i iz zajedničke saradnje s jednim čovekom koji je bio katolik i odan pristalica austriske državne ideje. S pitanjem jezika bilo je u uskoj vezi i pitanje pravopisa. Kod svih Slovena sem Rusa, baš u ovo vreme, pitanje pravopisa bilo je na dnevnom redu. Izvesni slovenski glasovi, kojih nije bilo u drugim jezicima ili za koje nije bilo utvrđenih znakova (kao, na pr., naši č, ć, ž, š, đ, lj, nj, f, dž) izražavani su u latinici na nekoliko načina, isto kao vokalno r. U ćirilici, opet, bilo je znakova koji su se u pisanju upotrebljavali, ali preko kojih je živi jezik bio odavno prešao, kao ?, ?, ω, ψ, ζ, jat. Kako srediti ta pitanja i uvesti za škole neophodnu jednoobraznost? Za rešenje u latinici učinjeno je nekoliko pokušaja, od kojih nijedan nije dobio zadugo opšte priznanje. Kod Srba prva konferencija za uređenje pravopisa održana je u Karlovcima još 1798. god. i na njoj je ovlašćen mitropolit Stratimirović, da vodi brigu o toj stvari. Ali je naglašeno načelo, da se na sve što se štampa pazi kao i na crkvene knjige, "po sliku inače ravnoobrazne sahranjeno biti ne možet." Vuk Karadžić nije bio prvi koji je tražio da se iz naše azbuke izbace nepotrebna stara slova, ali je bio čovek koji je to tražio najdoslednije i provodio to u praksi. Kad je, iz praktične potrebe, uveo u našu azbuku slovo j iz latinice, to je dalo povoda najotrovanijim sumnjama. Vuk, govorilo se, po tuđem nagovoru, namerno kida s našom crkvenom tradicijom i uvođenjem slova iz latinice priprema put za uniju. Trebalo je dugih i oštrih borbi dok su se ta pitanja izvela na čisto. Mlađi svet prilazio je postepeno sve više Vuku, iako su sve ustanove od ugleda, kao Matica Srpska i Društvo srpske slovesnosti, bile protiv njega i mada su njegove reforme bile zabranjene i u Srbiji i u Crnoj Gori. Osetan preokret u Vukovu korist dogodio se 1847. god., kad su izašle pesme mladog Branka Radičevića u čistom narodnom jeziku i s Vukovim pravopisom, kad se na narodnom jeziku pojavio Gorski Vijenac i kad je Đuro Daničić, stručno solidno opremljen, pustio u svet Rat za srpski jezik i pravopis, Vuk je, do danas jedini u Evropi, potpuno dosledno i do kraja sproveo Adelungovo načelo "Piši kao što govoriš". Zašto je to mogao da učini i sprovede on, a nisu izveli drugi i daleko veći autoriteti u kulturnijim narodima, nije teško pogoditi; naša književnost nije imala onog bogatog nasleđa kakvo, primera radi, engleska i francuska književnost, niti pismenu kulturu narodnog jezika koje se razvijalo vekovima. Za naš svet bila je neobična i vrlo smela Daničićeva tvrdnja, koja u osnovi nije bila netačna, iako malo preterana: "Među svjema koji pišu danas pravopisa u cijeloj Evropi Vuk je najbolje razumio šta je pravopis, pa što je umom razumio ono je i djelom najbolje izvršio". Pojave poezije Branka Radičevića, vedre, sveže, neposredne, sa nečim punim mladosti i života, osvojila je mlađi svet za vrlo kratko vreme. Njen narodski duh, vaspitan u narodnoj poeziji, i njezin narodni jezik, tečan, vrlo melodičan i pun boje, potisnuo je brzo i konačno pevanje stare škole, usiljeno i astmatično. Lukijan Mušicki zalazi bezpovratno; Sima Milutinović se više ne čita. Novi mladi pesnici, koji se javljaju pedesetih godina, svi su manje-više u Brankovoj tradiciji. Ta nova književna generacija prihvaća s Brankom i narodne pesme i Vuka. Ona se čak s ponosom zove Vukova omladina. I traži na sve strane da se radi u Vukovom duhu, da se kupi "narodno blago" ili "narodne umotvorine", da se neguje narodni jezik, da se poštuju narodni običaji. Srpska književnost, verovali su oni, može da se razvije samo na osnovu narodne književnosti i u najužoj vezi s njom; svako drugo razvijanje dovodilo bi je u opasnost da izgubi svoju samoniklost. S kultom književnog nacionalizma išao je i politički. Omladina tih vremena, imajući pred očima poljsku borbu za oslobođenje i talijansku i nemačku borbu za narodno ujedinjenje, želela je i tražila da se sve narodne snage usredsrede i kod nas samo u tom pravcu. U tom pogledu njene su se težnje potpuno podudarale s političkom linijom kneza Mihaila i Ilije Garašanina. Samo, kod tih mladih ljudi, kao kod svake omladine uopšte, nije bilo uvek dovoljno strpljenja i razumevanja za relativnosti. Naši su ljudi, poneseni oduševljenjem, tvrdo verovali da je naš protivnik, tada kao takav smatran skoro pretežno Turčin, težak bolesnik i da borba s njim neće imati izuzetnih napora. Naša se snaga precenjivala. Glavni pesnici tog borbenog naraštaja palili su svet. Đura Jakšić kliktaće još sedamdesetih godina: Šta će nam ovaj mir |