Istorija

Istorija Srpskog naroda

Nacionalni književni romantizam kod Srba

 

Stevan Kaćanski, skoro u ime celog tog naraštaja, peva knezu Mihailu:

Davno na te Prizren gleda,
gde te srpska kruna čeka,
Da t’ amanet carski preda
Dušanovog slavnog veka:
Carski poziv, sveti glas:
"U boj, u boj vodi nas!"
Da se celo Srpstvo spoji
Pod slobode suncem jasnim
I zastava bojnih tvoji’
Pod znamenjem slavnim, krasnim,
Celo Srpstvo, jedan glas:
"Hura! U boj vodi nas!"

Na ratoborno raspoloženje omladine i našeg društva delovali su i politički događaji i strane agitacije. U Crnoj Gori puška skoro nije prestajala. Već 1861. god. javio se novi ustanak u Hercegovini pod vođstvom vojvode Luke Vukalovića. Na taj ustanak nesumnjivo su uticali događaji u Italiji, gde su Sardiniji pripali narodnim plebiscitom Toskana, Parma i Modena, i gde su Garibaldijevi četnici silom pridružili narodnoj državi Siciliju i Napulj. Izvesni talijanski rodoljubi, zajedno s Mađarima, nameravali su da ugroze Austriju s kopna i mora. Njihovi planovi su bili, da se iskrcaju u Dalmaciju, pa da preko Bosne upadnu u Mađarsku i izazovu tamo ustanak, a na drugoj strani da operišu preko Hrvatske. U tim planovima oni su računali i na srpsku saradnju; nešto da zaposle Turke, da im ne bi smetali, a nešto da bi uticali i na svoje sunarodnike u Ugarskoj. Na tom planu radio je i talijanski konzul u Beogradu, Eugen Durio. On je u nj posvetio i samog kneza, a verovatno i Garašanina. Isto su tako bili obavešteni i vodeći ljudi na Cetinju. Iz raznih političkih obzira Talijani su nameravali, da 1862. god. izazovu ustanak u Grčkoj i tim stvore pometnju i u evropskoj diplomatiji i u Austriji i da požure revolucionarne događaje. Kad je, zbog Engleske, plan s Grčkom morao biti napušten, došlo se na misao da se na koji bilo način zapali bar susedstvo Crne Gore. Kralj Nikola priča u svojim uspomenama, da je knez Danilo spremao ustanak u Hercegovini već u proleće 1860. god., ali je on izbio krajem te godine, a uzeo više maha 1861. Reč cetinjskih gospodara slušala se u Hercegovini s mnogo poštovanja; nijedan važniji posao u zemlji nije se počinjao bez sporazuma s njima. "Sva prepiska", kazuje Dušan Vuksan, najbolji znalac cetinjskog arhiva, "koju su Hercegovci imali s turskim vlastima, dostavljana je na Cetinje u originalu." Danas se zna pouzdano, da se u Crnoj Gori toga vremena bavilo nekoliko poljskih oficira emigranata, da je bilo veza između naših ljudi i onih u Italiji, i da je među Hercegovce došlo i nekoliko Garibaldijevih četnika. S toga su Austrijanci, dosta obavešteni o planovima, bili veoma neraspoloženi prema ustanicima i pomagali su Turke na sve načine.

Velike sile pokušale su da spreče taj ustanak. Naredile su svojim konzulima i posebnim komesarima, upućenim u Mostar da ispitaju prilike i da posreduju u sporazumu s turskim vlastima. Pomišljalo se čak i na to, da se Turcima dadu i garantije s njihove strane. Turska je u proleće 1861. god. uputila u Hercegovinu Omer-pašu. Njegov dolazak smatrao se u Hercegovini i Crnoj Gori kao očigledna pretnja i nije mogao dobro uticati. Knez Nikola se u isto vreme obratio konzulima sa uslovima, pod kojima bi bio voljan uticati na ustanike da se smire. Ti uslovi napravili su dosta rđav utisak, jer je knez tražio prvenstveno izvesne dobitke za Crnu Goru, a ne toliko za raju. Hercegovački ustanici, po savetima s Cetinja, nisu hteli da prime ponuđene olakšice nalazeći da nisu dovoljne. Na tom pitanju došlo je do razlaza između cetinjskog dvora i Vukalovića. Ovaj je čuo za crnogorske uslove, pa je, predviđajući da će Hercegovina ostati i dalje pod Turcima, hteo da vodi "hercegovačku politiku" i dobije od Turaka što se više može. Na Cetinju su mu zamerali da "izdaje narodnu stvar", a u stvari su zazirali od toga da on pokušava raditi na svoju ruku. Omer-paša i Porta videli su jasno, da smirivanja u Hercegovini ne može biti sve dotle, dok se ne raščisti s Crnom Gorom. Pošto nisu hteli ispuniti kneževa traženja nije ostajalo drugo, nego da se primeni sila. Iskorišćavajući jedan crnogorski upad u selo Krnjice Omer-paša je 12. marta 1862. uputio neku vrstu ultimatuma Cetinju, a u aprilu je započeo pravi rat, posle nekoliko nedelja uzaludnog nagađanja. Napad su izvršili Turci iz Hercegovine i Albanije, a vršili su pritisak i iz Novopazarskog Sandžaka. Bili su nadmoćniji i brojem i oružjem.

U sred te crnogorsko-turske borbe došlo je do turskog bombardovanja Beograda. Odnosi između turskog garnizona u beogradskom gradu na Kalemegdanu i srpskih građana u varoši nisu bili prijateljski i do manjih sukoba dolazilo je nekoliko puta. Jedan beznačajan ulični sukob kod Čukur-česme 3. juna 1862. izazvao je razdraženje koje je pretilo da uzme opasne razmere. Tog dana poginuo je od turskih vojnika jedan srpski dečak, a odmah potom turski vojnici ubili su i jednog srpskog policajca. Posle pogibe i jedan oficir. To je dovelo do uličnih borbi i prepucavanja, dok 5. juna turski paša nije naredio bombardovanje grada za vreme pogreba palih žrtava. U Beogradu nasta lom. Vlasti se rešiše na oštre mere. Omladina napravi barikade i spremi se na borbu. Knez Mihailo je pomišljao na rat i spremio je proklamaciju, u kojoj je govorio da odbacuje korice svoje sablje, "dok s vama ne izvršim sveti, veliki zadatak svoj." Videći to raspoloženje i bojeći se težih zapleta konzuli garantnih sila uzeše stvar u svoje ruke. Domalo se u Carigradu sastala i Konferencija velikih sila, da reši pitanje turskih posada u Srbiji.