Istorija

Istorija Srpskog naroda

Nacionalni književni romantizam kod Srba

 

Vest o bombardovanju Beograda i o mogućnosti da i Srbija uđe u rat stigla je u Crnu Goru i među ustanike kao najlepši poklič. Verovalo se, da je opšti srpski pokret na pomolu i da uspeh ne može izostati. Srpski omladinci tražili su rat. Đura Jakšić je s ogorčenjem protestovao u svojoj popularnoj pesmi "Padajte, braćo":

Mi nesmo braća, mi Srbi nesmo!
Ili vi neste Nemanjin soj?
Ta da smo Srbi, ta da smo ljudi -
Ta da smo braća - oh, Bože moj!..
Ta zar bi tako s Avale plave
Gledali ledno u ognjen čas?

Ali Srbija nije ušla. Pristala je na posredovanje velikih sila i čekala. Ostavljena sama sebi Crna Gora je preživljavala teške dane. Grahovski junak, vojvoda Mirko Petrović, pravio je sa svojim borcima čuda od junaštva. Ali je turska sila bila nadmoćnija. Obe turske vojske, posle krvavih borbi, sjedinile su se 30. juna i pošle put Cetinja. Sam kralj Nikola, pišući o tim događajima, podvlači kako je situacija bila kritična. On je ponudio Turcima primirje, ali ga Omer-paša nije hteo primiti. Osvojivši Crnojevića Rijeku javio je u Carigrad, da će i Cetinje pasti već sjutri dan i da gori. Na vest o tom na Bosforu su u znak radosti pucali topovi i primana čestitanja. Ali na zauzimanje velikih sila Porta je pristala da pregovara o primirju. Uslovi su njeni bili dosta teški. Naročito se tražilo, da se obezbedi Turcima slobodan prolaz od Nikšića na Spuž i Skadar i da se za tu svrhu mogu podizati karaule ili fortice duž puta. Kneževina je morala primiti obavezu, da neće više pomagati ustaničkih akcija, niti podizati utvrda prema granicama Albanije i Hercegovine. Najposle, traženo je i to, da borbeni vojvoda Mirko mora napustiti Crnu Goru. Knez je primio te uslove, ali su pretstavnici velikih sila uspeli da ih u praksi ograniče i onemoguće. Naročito je u tom pogledu bila aktivna Rusija, pomagana od Francuske, a delimično i od Austrije. Posle crnogorskog popuštanja morali su, prirodno, popustiti i hercegovački ustanici. Njima je Porta dala amnestiju, a oni su izjavili pokornost sultanu. Vukalović je postavljen za zapovednika graničnih pandura sa činom bimbaše, a hrišćani su dobili izvesne poreske olakšice. Ali kako su Turci bili kivni zbog mnogih krvi i kako posle pobede nisu smatrali da je potrebno naročito popuštanje, to je stanje na granici ostalo i dalje puno napetosti. To je slabilo položaj Vukalovićev, protiv koga su knez i vojvoda Mirko istavili kao glavnog hercegovačkog vojvodu čuvenog junaka popa Bogdana Zimonjića iz Gacka. Osumnjičen što je postao turski platežnik i ukoravan što se zavadio s Cetinjem Vukalović se nije mogao dugo održati i u proleće 1865. napustio je Hercegovinu i pošao za Rusiju.

To uzbuđeno doba puno krvi i usplahirenosti, sa napetim očekivanjem novih važnih događaja u Evropi i na Balkanu, živo je uticalo na uzbudljive duhove naše omladine. Tad se u njoj stvorio kao ideal tip "pravog Srbina" ili Srbende, kako se onda govorilo, čoveka koji bi bio sav "napojen nacionalnim duhom." Njegov cilj imalo je biti ujedinjenje Srpstva i obnova velikog Dušanovog carstva. Tad se kod nas o Dušanu najviše pevalo i govorilo i knezu Mihailu najviše što se moglo poželeti bilo je to, da postane ravan Dušanu. Pravi Srbin imao je da nosi, bar u paradama, narodno odelo; da neguje kult narodne pesme i narodnih običaja; da voli sve što je srpsko. Trebalo je odbacivati ono što je tuđinsko; naročito je bilo dosta povike na "truli zapad". U tom oduševljavanju za sve što je srpsko otišlo se u preterivanje. Srbi su oglašavani za prvi narod; čak su neke zanesene budale pevale i o srpskom nebu i o Srbinu bogu na njemu. Jedan je pesnik čak imao ovakve stihove:

Kad me vidi nek uzdane
ćerka tuđina:
"Bože, Bože, što ja nisam
Dična Srpkinja!"

Taj romantičarski zanos unosili su u narod pretežno Srbi iz Vojvodine. Glavni i najbolji pesnici našeg romantizma, ljudi od velikog talenta, Jovan Jovanović Zmaj, Đura Jakšić, Laza Kostić, bili su Vojvođani. Romantičar je u to vreme bio i Jakov Ignjatović, docniji glavni pretstavnik vojvođanskog romana. Kao vođa nove omladine i naroda istakao se naročito temperamentni i srčani Svetozar Miletić, oko koga se prikupilo sve što je bilo borbenije i naprednije u toj sredini. Novi Sad, u koji je prenesena Matica Srpska, i gde su izlazili glavni književni časopisi naše romantike Danica, Slovenka, Matica, Javor, i glavni srpski politički listovi Srbski Dnevnik aktivnog i zaslužnog dra Danila Medaković i njegova naslednika Jovana Đorđevića, i Zastava Miletićeva, koja će jedno vreme postati najpopularniji list među Srbima, taj Novi Sad postao je šezdesetih godina središte srpskog duhovnog i političkog života. Bio je čak prozvan srpskom Atinom. Književnici iz Srbije, kao Ljubomir Nenadović, Jovan Ilić, Milorad Popović Šapčanin i dr. orientisali su se potpuno prema književnom duhu Novog Sada. Čedomilj Mijatović, tada velika nada naše književnosti i nauke, bio je sav pod tim uticajem.

U Austriji su se za to vreme događale krupne promene. Poražena 1859. u Italiji ona je morala da napušta kruti centralizam. Već u martu 1860. počelo se sa pojačavanjem Državnog Saveta, a oktobarskom diplomom iz iste godine uvedeno je ustavno stanje u državi. U Beču je imao postojati centralni parlamenat za svu carevinu, a sve pokrajine dobile su samoupravu. Mađari nisu hteli da prime takvo preuređenje, jer im ono nije obezbeđivalo onaj značaj u državi, na koji su oni mislili da imaju prava. Da bi ih zadovoljili tamo, gde bečki interesi nisu bili prvenstveno u pitanju, dvorski krugovi su 15. decembra 1860. ukinuli Vojvodinu. Knez Mihailo polagao je mnogo na to, da se zbog toga ne kvare odnosi između Srba i Mađara i savetovao je Srbima da od tog ukidanja ne prave pitanje, pošto već i inače Vojvodina nije više bila ono čemu su se Srbi od nje nadali. Miletić je u Srpskom Dnevniku na Tucin-dan objavio svoj čuveni članak tim povodom. On je jasno kazao, da Srbi ne žale za Bahovim Vojvodstvom, ali žale za onim što je Vojvodstvo imalo da pretstavlja. Vojvodstvo je značilo "političko biće naroda srpskog s ove strane," a ono je tim ukidanjem sahranjeno. "Ali koji su ga saranili zajedno su i još nešto saranili, što više nikad neće vaskrsnuti moći." Za sebe Srbi se ne boje. Vojvodina će vaskrsnuti, makar i u drugom obliku, jer "Bog naš, koji je sačuvao Crnu Goru i vaskrsao Srbiju posle četiri stotine godina, još je živ, on će i nas sačuvati." Prema Mađarima pokazivao je sklonosti za sporazum, ali je ipak imao izvesne rezerve. Iskustvo ga je naučilo da bude oprezan. "Idemo da vidimo." Patriarh Rajačić tražio je u Beču, da se sazove srpski sabor. Vlada je pristala, ali je iz učešća na saboru isključila opasnu Vojnu Granicu. Na Blagoveštenskom saboru 1861. god. Srbi su energično zahtevali čuvanje svojih privilegija i crkveno-školske autonomije i svoje posebno autonomno područje sa izabranim vojvodom i posebnom narodnom upravom. Ali se to više nije dalo postići. Protiv posebnog srpskog područja govorili su i bili ne samo Mađari, nego čak i hrvatski kancelar u Beču poznati pesnik Ivan Mažuranić. Crkveno-školska autonomija je ostala, ali su joj vlasti težile što više suziti značaj.